Gerilci s etiketom mrzitelja svega što je hrvatsko donijeli su ovom društvu više dobra nego prašuma posječena da bi se izdale sve ostale novine. Ipak, propadoše. I to, zamislite, 2008. godine, u zlatno doba Ive Sanadera, kad smo još svi imali para i kad nam je broj socijalnih slučajeva bio na minimumu i kad nismo imali pojma za krizu.
Novac ih nije volio. Većini poduzetnika nije padalo na pamet dati novac slobodoumnom i brutalno iskrenom mediju koji obrazuje ljude.
A bilo je i onih koji su kupovali po 300 knjiga u Feralovoj nakladi ili bi im platili oglas, sa zahtjevom da se on nigdje ne vidi u novini, ispričao je Viktor Ivančić o oglašivačima Ferala, kojih nije bilo na okruglom stolu nakon premijere dokumentarca Svetlane Broz o Ivančiću i FeraluOgledalo društva u nastajanju.
Što je s parama za klevetu i duševne boli?
Sudovi ih nisu voljeli. Naplaćali su se odšteta za duševne boli kojekakvim ratnim zločincima koje država tada još nije bila spremna procesuirati. Oni koji su sada u zatvoru ili pritvoru, zahvaljujući našem pravnom sustavu, nikad neće morati vratiti taj novac.
Publiku tako masovnu da bi mogla pokrivati troškove izlaženja, duševnih boli junaka crne kronike ili štetu koja im je nanesena porezom na pornografiju – nisu imali.
Valjda nam je bilo tako dobro te 2008. godine da se mala manjina interesirala za neugodne stvari koje su se zbivale na našoj političkoj i gospodarskoj sceni, iza silnih rezanja vrpca, kilometara friškog asfalta, rasta BDP-a i poslovnih rezultata koncerna u ekspanziji, o čemu nas je uredno izvještavala televizija ili štampa, ponekad i doslovno "obučena" u oglase. Ili su to bili oglasi "obučeni" u štampu, svejedno.
Tržište
U svakom slučaju, na te se medije novac bacao lopatama, dok je Feral ostao crna ovca bez reklama, premda Ivica Đikić, zapravo, nimalo ne pretjeruje kad u dokumentarcu kaže da su to bile najbolje novine na svijetu. Gašenjem Ferala dobili smo jedan od brutalnijih dokaza da logika novca i tržišta, koju se praktički ne dovodi u pitanje, nema veze s javnim interesom.
No, tu dolazimo i do sljedećeg problema. Feral nije njegovao elitistički, intelektualizirani stil pisanja. Niste morali biti VSS da savršeno razumijete o čemu pišu, da vam fore budu savršeno jasne, da crknete od smijeha na fotomontaže. Ipak, publika ih je dvijetisućitih izdala – nisu se mogli pokriti prodajom. Uz političku i marketinšku cenzuru, na okruglom stolu je, naime, spomenuta i autocenzura po ključu "što će se čitati?"
Taj teror naklada i klikova ne dopušta vam da na isturena mjesta stavljate previše bitne stvari. Čitatelji će uvijek prije pogledati bebu sa zubatim tumorom u trbuhu, ženu koja doji psa, jer tu ima i malo sise i zera guzice, a da ne spominjemo neočekivani obrat u tko zna više kojem po redu derbiju između Reala i Barcelone. A u društvu u kojem preživljavamo statistike su relevantne za tržište i marketing, ne pisanje u korist javnog dobra.
"Naučiš li dijete na junk food, ono će kasnije tražiti takvu hranu", komentira to kolegica pokušavajući reći da su rasturanjem medijske scene u Hrvatskoj oboreni standardi ne samo novinarstva, nego i publike.
Kakva šugava godina
Upravo te 2008. godine u kojoj je ugašen Feral, Robert Ježić je preuzeo i nanio štete Novom listu, koji se bori kao da te godine nije bio u plusu. Čak je i Ivo Pukanić likvidiran te godine. Nakon toga lagano kreću i velika otpuštanja u medijima, koja su sad na vrhuncu zatvaranjem nekoliko listova. Pojedini kandidati za ravnatelja HRT-a kažu da Informativni program HTV-a treba srezati na 50 ljudi. A to se već zove želja za svakodnevnim dubinskim radom! Dotični je kandidat, zanimljivo, svoje kvalifikacije stekao u EPH i na RTL-u, inače jednoj vrlo ozbiljnoj televiziji orijentiranoj isključivo onome što je bitno – od Exploziva do Exkluziva.
Živimo u vremenu nikad brže komunikacije i imamo alate koji nam pomažu doći do bilo koje informacije, ali mediji nam prilično jadno stoje i čini se da jako malo rade na opismenjavanju i zaustavljanju zaglupljivanja ljudi.
Neki novi gerilci
Ivančić sreću vidi na margini, portalima poput slobodnifilozofski.com, koji također pune gerilci. To su inicijatori studentske blokade koji su povezali nekoliko pokreta radničkog otpora i pokreta za očuvanje javnog interesa u prostoru u Hrvatskoj. Pišu o tome kako bi obrazovanje, pored ovolikih poreza koje plaćamo, trebalo biti besplatno, govore o radničkoj solidarnosti nekad i danas, analiziraju poljoprivrednu proizvodnju.
Kako je recimo moguće da uz toliko zemljišta i pokraj tolikih mogućnosti u modernoj poljoprivredi, Hrvatska uvozi toliko i uništava si gospodarstvo da seljaci nemaju od čega živjeti, za koga proizvoditi. I onda na to dobiješ podatak da se 14 od 20 najbogatijih Hrvata na Forbesovoj listi (uskoro će ih biti 15, kad Ježić ispadne) bavi poljoprivredom, uvozom, obradom i distribucijom hrane? Pita li se to itko zašto je to tako? Ljuti li to ikoga?
Jesmo li zaslužili Feral?
Čini se da ne. Ljuti nas kad recimo i sami dobijemo otkaz. To u Hrvatskoj znači ulaznicu u svijet žešće neimaštine. Mediji možda moraju naći način da se vrate svojoj zadaći koja neće biti jurnjava za lovom. Ali ni publika ne može nastaviti tražiti smeće, simone gotovac, sulejmane veličanstvene i tko zna što još, a onda kriviti druge za čudni splet okolnosti koji ju je doveo do točke da nema para, te bez riječi gleda kako hapse 72-godišnjakinju jer nije platila odvoz smeća.
U takvom društvu, zapravo, ne čudi što je Feral nestao. Bio je ispred ovoga društva.
