Kada je trebalo prozivati državu i javna poduzeća kao glavne generatore nelikvidnosti, što oni doista i jesu, bili su prvi, no kada im je bačena rukavica u lice i ponuda da počiste malo i u vlastitim redovima, te objave koji su to među njima uspješno usvojili državnu 'kulturu neplaćanja', iz Hrvatske udruge poslodavaca taj zadatak spremno su prebacili na Hrvatsku gospodarsku komoru.
Sve je krenulo objavom jedne od Vladinih mjera, u uspjeh koje se gotovo najviše sumnja. Markov trg se, naime, još jednom odlučio pokušati izboriti sa začaranim krugom međusobnog neplaćanja, koji je u Hrvatskoj jedan od najzaslužnijih za usporavanje i odumiranje bilo kakve vrste zdrave gospodarske aktivnosti. Objavili su da će Vlada podmirenjem većine svojih dospjelih, a neplaćenih dugovanja do 1. lipnja ove godine u 2011. rokove plaćanja skratiti na 45 dana.
To je još uvijek daleko od europskog standarda plaćanja do 30 dana, ali bitno bolje od hrvatske stvarnosti, u kojoj se nevjerojatnim sretnicima smatraju oni koji za isporučenu robu i usluge ne čekaju puno više od 100 dana. Ambiciozniji je to plan i od onog Sanaderovog iz veljače prošle godine, kada je u sklopu nikad provedenih 10 antirecesijskih mjera zacrtao skraćivanje rokova plaćanja države i njenih poduzeća na 60 dana. I sve bi još jednom prošlo s načelnom podrškom i neizbježnom skepsom poslodavaca, da premijerka Jadranka Kosor ovaj put nije otišla i korak dalje, te pozvala najutjecajniju poduzetničku udrugu na zajedničku akciju. Hrvatska udruga poslodavaca istog je dana, međutim, glatko odbila prijedlog da proklamiranoj borbi s nelikvidnošću pridonesu redovnim objavljivanjem liste najvećih neplatiša u vlastitim redovima.
Ima određene logike u prebacivanju objavljivanja, među tajkunima vrlo nepopularne, liste neplatiša na HGK. Za razliku od HUP-a koji je dobrovoljna udruga poslodavaca, članstvo u Komori je obvezno, što znači da joj pripadaju sve hrvatske tvrtke, pa bi samim tim lista onih koji ne plaćaju svoje obveze na vrijeme bila nešto kompletnija. Međutim, puno je vjerojatnije da su moćni dečki zbili redove i da se ne žele jedni drugima zamjerati stavljajući se međusobno na crne liste, o kojima bi se potom javno raspravljalo. Jasno je da kao interesna udruga, koja egzistira na dobrovoljnom članstvu, ne žele jedni drugima ugrožavati interese i umanjivati poslovni ugled. Međutim, izgleda da su pojmovi ugleda i interesa, kao i većina drugih pojmova, u Hrvatskoj pomaknuti. U toj pomaknutoj stvarnosti na ovim prostorima za alkoholičara se najčešće može čuti tek da 'voli popiti', a za poduzetnika koji ne plaća svoje dugove i uništava druge najčešće će se koristiti sintagma da ima 'problema u poslovanju'.
Osim što je javna tajna da nitko nikome ne plaća, te da je to čak i one koji posluju na zdravim osnovama dovelo do ruba propasti, konkretna imena se nikako ne spominju. Barem ne u najutjecajnijim medijima, parlamentarnim i drugim javnim raspravama.
Zato je pravo osvježenje bila analiza Suzane Košćak za magazin Banka o domaćim tvrtkama koje imaju najveći nerazmjer između naplate potraživanja i plaćanja dugova drugim tvrtkama. Jasno i glasno prokazala je Ivicu Todorića i Goranka Fižulića. A podaci govore dovoljno sami za sebe. Trgovački lanac velikog Todorića, kojemu je onomad premijerka Kosor tepala da bi ga pozvala za savjetnika, no zna da će je odbiti, svoje obveze plaća u roku od 189 dana, dok istovremeno uvjetuje da se Konzumu sve mora platiti za svega 35 dana. Todorićeva druga tvrtka, Belje, drži neslavni rekord jer svoje obveze plaća nakon što prođe 488 dana, ali kupuje li netko nešto od Belja, sve račune mora podmiriti za 65 dana.
U neslavnom društvu velikih neplatiša našla se i Magma Goranka Fižulića. Svoja potraživanja oni su u prošloj godini naplaćivali u roku od 23 dana, dok su drugima dugovali po 165 dana.
Uz bok Todoriću i Fižuliću našla se, naravno, i Ina, koja je od kupaca novac tražila u roku od 59 dana, dok je dugove plaćala tek nakon 150 dana. Pozitivna zvijezda te analize je Ericsson Nikola Tesla, tvrtka koja je unatoč padu prodaje za više od 20 posto potraživanja od svojih kupaca naplaćivala za 118 dana, a svoje obveze podmirivala za svega 13 dana.
Dakle, podaci o poduzetnicima koji zbog svoje veličine, ali i načina poslovanja aktivno sudjeluju u povećanju razine nelikvidnosti postoje i dostupni su i HUP-u. Zašto ih onda odbijaju objavljivati, o njima raspravljati na brojnim okruglim stolovima i na taj način svojim primjerom pokazati da doista misle ozbiljno kada kažu kako je jedan od najvećih problema u svakodnevnom poslovanju nelikvidnost te da ga žele i sami riješiti? Samo zato što su to 'njihovi dečki' koji imaju 'problema u poslovanju'? Smatraju li ih premoćnima da bi bili dodirljivi? Boje li se odmazde? Na ta pitanja nema konkretnog odgovora, tek načelan stav da će se problemi plaćanja u privatnom sektoru puno lakše riješiti jednom kada država počne redovito plaćati.
Udruzi koja promovira poslovne interese i zaklinje se u to da im je jedino na umu gospodarski razvoj zemlje, od uskih privatnih interesa Todorića i Fižulića trebalo bi biti važnije zastupanje općeg interesa unapređenja domaćeg poslovanja. Zato je doista deplasirano njihovo prebacivanje odgovornosti na Komoru, koju svi do jednoga doživljavaju kao bespotrebnu javnu instituciju, koja im mimo njihove volje uzima novac za članarine.
Iako je teško povjerovati da će Vladi ovog puta uspjeti ispuniti obećanje, te da će doista poplaćati obveze države i javnih tvrtki s 1. lipnja, možda još više zabrinjava da HUP nema čak ni proklamirani cilj i rok smanjenja rokova plaćanja u privatnom sektoru. Istina je da država duguje najviše, ali teško je očekivati da će se godinama stjecana navika neplaćanja u privatnom sektoru preko noći promijeniti bez da se poduzetnici među sobom ne 'obračunaju' s onima koji neplaćajući svoje dugove vlastiti opstanak ili čak razvoj temelje na grbači onih kojima ne plaćaju.
Takvom politikom razvoja došli smo do nevjerojatne cifre od 27,6 milijardi neplaćenih obveza i situacije da nitko ne želi doći i investirati u zemlju u kojoj se uspješna naplata potraživanja može smatrati ravnom dobitku na lotu, a one koji aktivno sudjeluju u lancu neplaćanja doživljava se kao uspješne i ugledne poslovne ljude. Upravo zbog takvog stanja HUP bi morao početi prozivati i svoje članove za nesavjesno i neodgovorno poslovanje. Ne naprave li to, neće moći pobjeći od suodgovornosti za gospodarski krah, prema kojemu se polako, ali sigurno krećemo sa svakom milijardom kuna novih nepodmirenih dugova.
