Nakon što je HDZ pokušao provesti detuđmanizaciju, nakon što već mjesecima provodi desanaderizaciju, na red je došao i SDP, koji u Zagrebu pokušava provesti debandićizaciju. Svaki od ovih procesa na papiru izgleda potpuno smislen, čak i dobro zvuči, ali u praksi su suludi otprilike koliko i deratizacija koju bi provodili štakori.
Naime, detuđmanizaciju HDZ-a provodio je Ivo Sanader, nekadašnji šef Tuđmanovog kabineta, desanaderizaciju HDZ-a provodi Jadranka Kosor, potpredsjednica Sanaderove vlade, a debandićizaciju zagrebačkog SDP-a Ivo Jelušić, dugogodišnji Bandićev zamjenik. Prva i manje bolna posljedica ovako suludih konstelacija su obrambeni verbalni proljevi nositelja ovih procesa, u kojima se javnost tretira kao mentalno zaostalo dijete koje je uhvatilo roditelje u seksualnom činu, pa ga oni sad pokušavaju uvjeriti da je mami nešto zapelo u grlu, a tata ju je spašavao Heimlichovim zahvatom. Kad dijete, pak, upita "A zašto ste onda bili goli?", tata mu kaže: "Vidi, avion!"
Tako dugogodišnji Bandićev zamjenik o Bandiću kaže sljedeće: "Bandić je bio s nama, a ne mi s njim." Čovječe, to je gradivo iz petog razreda osnovne škole! Ne pretjerujem, evo citat iz udžbenika matematike: "Za svaki a, b i c iz skupa prirodnih brojeva vrijedi (a+b)+c=a+(b+c)=a+b+c." Lekcija – asocijativnost zbrajanja.
Objašnjenje, pak, Jadranke Kosor po kojem je Sanader znao sve o Polančecovim akcijama, a ona koja je funkcionirala po principu "kud Ivo, tud i ja", o Sanaderovim saznanjima ništa, traži puno složeniju logičku analizu iz udžbenika za čak sedmi razred, pa ćemo je zbog kompleksnosti preskočiti.
No, dobro, to da nas naši političari smatraju kretenima nije neka velika novost, i kao što rekoh, to su manje bolne posljedice ovih de-procesa. Puno bolnije je to što je detuđmanizaciju, desanaderizaciju i debandićizaciju naprosto nemoguće provesti.
Počnimo s tuđmanizmom. Krasi ga lik lidera neupitnog autoriteta, sveti cilj – stvaranje države i pljačka koja se događa u pozadini tog svetog cilja. Nastavimo sa sanaderizmom, koji je uslijedio nakon detuđmanizacije. Krasi ga lik lidera neupitnog autoriteta, sveti cilj – ulazak u EU i pljačka koja se događa u pozadini tog svetog cilja. Nadam se da primjećujete sličnosti. U mentalnom sklopu HDZ-ovaca ništa se nije promijenilo, osim svetog cilja koji je bio i ostao pokriće za pljačku. A kako bi se i promijenilo kad su Sanadera stvorili Šeks, Bebić, Glavaš, Jarnjak i Hebrang, sve jurišnici iz prvih Tuđmanovih redova.
Tko je, pak, stvorio Jadranku Kosor koja predvodi desanaderizaciju – Kalmeta, Šeks, Milinović, sve Sanaderovi jurišnici. Ukratko, i detuđmanizacija i desanaderizacija naprosto moraju ostati samo mrtvo slovo na papiru. Šeks, naime, živi vječno.
A evo nam sad i SDP-a, koji upravo započinje svoj prvi de-proces, i umjesto da uči na greškama HDZ-a, radi identičnu stvar, pa je, kako sada stvari stoje, najizgledniji Bandićev nasljednik na mjestu šefa gradskog SDP-a njegova dugogodišnja desna ruka Ivo Jelušić. Je li, dakle, debandićizacija moguća? Izgleda da nije ni ona.
Na kraju bi trebalo odgovoriti na pitanje zašto svi ti de-procesi nužno završavaju fijaskom. Odgovor je jednostavan – ni Tuđman, ni Sanader, ni Bandić nisu bili sporedne figure koje se lako počiste. Dapače, oni su u danom trenutku bili ishodišne točke sustava koje su predstavljali. Tuđman je bio HDZ devedesetih, Sanader je bio "novi HDZ", Bandić je bio zagrebački SDP. Procesi detuđmanizacije, desanaderizacije, debandićizacije, kad bi se proveli kako treba, doveli bi do potpunog urušavanja kompletnog HDZ-a i SDP-ove najjače utvrde.
Tako dolazimo do majke svih naših zajeba – te procese nužno je provesti, a njihovo provođenje dovelo bi do potpunog kraha političkog života u Hrvatskoj.
