Novosadski Obojeni program, jedan od najposebnijih bendova s ovih prostora, u petak se poslije punih sedam godina vratio u Zagreb, grad s kojim imaju posebnu vezu još od 1990., kada su im Sale Dragaš i Ante Čikara objavili debitantski album, već odavno kultni "Najvažnije je biti zdrav".
To je potvrdio i uzorak publike koji se okupio u Močvari, dobrim dijelom sastavljen od onih koji su nastupe Branislava Babića - Kebre i njegove, sada već prilično vremešne, ekipe pratili još u osamdesetima.
S druge strane, Obojeni program ni u kom slučaju ne igra na kartu nostalgije pošto uživo zvuče bolje i uigranije nego ikad, a da su diskografski značajni i u novom mileniju dokazali su posljednjim albumom "Kako to misliš: mi" te ponajboljom pjesmom čitave im karijere, fantastičnom "Kad se neko nečem dobrom nada", objavljenom 2001. godine.
U Močvari baš sve je bilo kako treba - bend je naizmjenično dodirivao sva ključna mjesta alter-rock povijesti s posebnim naglaskom na post-punk i velikane poput The Fall i Public Image Limited s čijim frontmenima Kebra dijeli i neobičan vokalni izričaj koji je najlakše opisati kao hibrid pomahnitalog uličnog propovjednika i nekog novog, ostatku svijeta potpuno nepoznatog eksperimenta.
Njegova lirika i dalje je minimalistička i direktna poput uličnih grafita, bilo da na svoj pomaknuti način pjeva o ljubavi ("U tvoj osmeh stane sve") ili o sveprisutnoj paranoji i alijenaciji ("Da li smo naučili živeti u kapsuli").
U otprilike sat i 45 minuta svirke nisu povukli niti jedan pogrešan potez, a potpisnik ovih redaka najviše je guštao u spomenutoj "Kad se neko nečem dobrom nada" i prekrasno sumanutoj "ABCD avioni".
I bilo koja druga od pjesama izvedenih u Močvari, međutim, s lakoćom nam je razjasnila zbog čega je Obojeni program i dalje tako poseban, jedinstven i neusporedivo bolji od svojih brojnih učenika poput Repetitora, Boya ili Vlaste Popić.
