"Osijek je bio kolijevka rock'n rolla u Jugoslaviji i zaslužuje najmanje muzejsku izložbu predmeta iz šezdesetih godina prošloga stoljeća koji autentično svjedoče o tomu vremenu, ako ne i poseban muzej, jer dovoljno ih je za napuniti ga", tvrdi Stanko Ferić, scenarist dokumentarnog filma o Dinamitima, prvoj i godinama najboljoj rock skupini u bivšoj državi, koji HRT upravo dovršava i planira prikazati još ove jeseni.
Dinamite je 1962. godine osnovao tada 17-godišnji Krunoslav Kićo Slabinac, a kroz dvije njihove postave prošli su još Dado Topić, Josip Boček, Ratko Divjak, Miroslav Šaranović, Antun Nikolić Tuca i Alberto Krasnić koji je jedini svirao u obje.
Pokrenuli smo rock'n roll u Jugi!
"Kada me novinar HTV-a nazvao radi sudjelovanja u snimanju filma o Dinamitima, rekao mi je: 'Vi ste bili jedan od najboljih bendova u bivšoj Jugoslaviji', odmah sam ga prekinuo: 'Ne, mi nismo bili jedan od najboljih bendova, mi smo bili najbolji!', rekao nam je Alberto Krasnić, bivši bas gitarist u obje postave osječkih Dinamita, kojega je Kićo pozvao u grupu kao 14-godišnjaka.
"Mi smo pokrenuli rock'n roll u bivšoj Jugoslaviji i vještinom muziciranja, idejama, stvaralačkim zanosom i životnim stilom oplemenili sarajevsku, zagrebačku i beogradsku školu pop i rock glazbe", dodaje Krasnić i pojašnjava kako su Boček i Topić otišli u Beograd, Šaranović, Andrej Stefanović Lale i Krešimir Vlašić Keco u Pro Arte u Sarajevo, a Ratko Divjak, Vedran Božić, Brane Živković Lambir i Alberto Krasnić, tada kao supergrupa Nautilus, u Zagrebu su nastavili svirati s Boškom Petrovićem.
"Nakon što mu se raspao Zagrebački jazz kvartet, želio je nastaviti raditi s nama i iz rock'n rolla nas prebacio u jazz! Slušao nas je na nekim nastupima i zaključio kako bismo mogli svirati s njim. Puno nas je naučio o pristupu glazbi i kompletirao nas kao muzičare. Taj štih želimo vratiti Osijeku s novim, studijskim pjesmama koje želimo snimiti i objaviti na ploči od vinila. Dinamiti su jedina velika rock grupa s Balkana koja se nakon raspada više nikad nije okupila, niti sam otad o Dinamitima javno govorio. Sada, poslije 50 godina kada je to postalo izvjesno, pitam vas možete li pronaći tri, četiri tipa iz tadašnjih jugoslavenskih bendova koji su kasnije napravili velike karijere? Vrlo teško. A pogledajte što su postigli članovi Dinamita – Kićo Slabinac, Dado Topić, Josip Boček, Ratko Divjak pa i Antun Nikolić Tuca koji je postao nacionalni brend u tamburaškoj glazbi", ističe Krasnić.
Prva postava Dinamita na sceni
Kasnili dva sata i pobijedili!
"Bilo je popularnijih grupa tih godina – Koralji, Siluete, Kameleoni… – ali ne i boljih", sjeća se Dado Topić:
"Pobjeđivali smo redovito na gitarijadama na kojima smo nastupali i dobili epitet 'genijalaca iz Osijeka', kako nas nazivali i u medijima. Na natjecanju elitnih bendova u Beogradu '68. osvojili smo trofej 'Zlatnu gitaru' te stekli pravo na snimanje u Studiju 6. Odabrali smo Bertinu pjesmu Emilija i moju Kupite novine, a producent nam je bio Kornelije Kovač".
Topić i Krasnić rado se sjećaju i nastupa na Velesajmu u Zagrebu na koji su zakasnili više od dva sata:
"Išli smo Podravskom magistralom i zaustavili se u poznatom restoranu u Bjelovaru. Bili smo gladni i sve nam je tamo toliko prijalo da smo se zadržali dva sata. Na Sajam smo stigli kada su organizatori već počeli isključivati i spremati uređaje, a publika krenula kućama. Pitali smo možemo li svirati? Gledali su nas čudno, ali su nam ipak dopustili. Publika se vratila i svirali smo izvan protokola te svejedno pobijedili", ispričao nam je Dado.
Predaja prve električne gitare na poklon
U Beogradu su pobijedili dvaput, s prvim i drugim sastavom Dinamita. U Kulušuću su nastupali s Korni grupom, Uraganima iz Rijeke, Batalijem iz Splita, s Belim višnjama iz Srbije… i ponovno pobijedili te postali vrlo popularni u Zagrebu. Svirali su rock standarde i manje poznate pjesme, improvizirali na prepoznatljive teme i zahtjevnije skladbe Otisa Redinga, Wilsona Picketa, Jazz Messengers…
"Rale je volio te neke jazz-rock bendove i bili smo čudna atrakcija. Ako se ponovno okupimo, to će biti fantastično!", oduševljen je Dado i zaključuje kako su se svi dokazali kao glazbenici, imaju velik izbor pjesama i snimili bi najbolje među njima. Marketinški bi cijeli projekt plasirali pod naslovom: "Nakon 55 godina vježbanja".
I Kićo nam se trebao pridružiti nakon operacije…
"Dinamiti i Osijek odredili su nas za cijeli život", nadovezuje se Krasnić i najavljuje susret u Osijeku već u rujnu. Zatvorit će se na njegovu salašu kod Ladimirevaca, izabrati pjesme koje će staviti na ploču, dogovoriti o izvedbi, snimanju i javnom predstavljanju te ih uvježbati.
"Sada, pod stare dane, kada smo svi rasterećeni karijernih i egzistencijalnih briga, možemo napraviti nešto onako kako nam paše, bez obzira na to kako će to prihvatiti publika i kritika. Koncerti nas više ne zanimaju, kao ni zarađivanje niti intervjui. Pustite četiri starca da se zajebavaju i uživaju u svome ludilu i u onomu što su voljeli cijelog života. Nitko se od nas ne osjeća star i to će se čuti na tome vinilu", uvjeren je Berto Krasnić.
Kićo na ritam gitari
Dogovarajući susret prije otprilike godinu dana, nije zaobišao niti Kiću, osnivača Dinamita.
"I Kići sam rekao da se možemo okupiti jedino ako ćemo dati nešto novo i ostaviti trag. Svirka za pedeset ljudi koji su nas nekada slušali, nema smisla. Kićo se upravo pripremao za operaciju na srcu i rekao da će nam se rado pridružiti čim se vrati iz bolnice, jer tada će 'biti kao nov'. Zafrkavao se da će u bolnici smršavjeti i biti lijep kao nekada. Nažalost, nije dočekao. Čuo sam da je prije operacije nazivao sve prijatelje, kolege, one s kojima je svirao i bio blizak i kao da se tada oprostio od njih. Znao je da ga čeka teška operacija i neizvjestan oporavak. Operacija je uspješno prošla, ali stanje mu se pogoršalo što zbog dijabetesa i viška kilograma, što zbog bolničkih bakterija i psihoze oko korone. Čak niti njegov mlađi sin koji radi u toj bolnici nije mogao k njemu u šok-sobu."
JNA im zapečatila rock karijeru
Dinamiti su u prvoj postavi žarili i palili po bivšoj državi do 1968., kada su naprasno zaustavljeni pozivom Kići i Antunu Nikoliću Tuci na odsluženje vojnog roka negdje u Srbiju. Sve još dobro pamti Ivica Bilac – Žućo, tada dječak zadivljen njihovom svirkom, izgledom, ponašanjem i popularnošću. Kao vrstan bubnjar svirao je s mnogim osječkim glazbenicima, a danas menadžerira i organizira koncerte te nastupa s grupom Trend Acoustic Bend.
Snimateljsku ekipu HRT-a povezao je s akterima filmova o Kići Slabincu i Dinamitima čiju montažu završavaju ovih dana.
"Nazvao me redatelj Miro Branković (nedavno je napravio sličan film o karijeri Tereze Kesovije) i zamolio za pomoć oko snimanja dokumentarca o Kići. Javio se i Ferić koji radi odlične dokumentarce s Aleksejom Gotthardijem-Pavlovskym, urednikom emisija HRT-a o popularnoj i tradicijskoj kulturi. Napravio je i film o čuvenoj šibenskoj rock grupi Mi, a kako je gledanost bila visoka HTV se zainteresirao za još sličnih filmova o rock'n rollu. Tu su se počeli ubacivati neki drugi gradovi, ali je Ferić rekao da je rock'n roll počeo u Osijeku i da će ovdje snimati. Kontaktirao je Dražena Dragušicu, novinara i živu enciklopediju osječke glazbene scene, a on ga uputio meni i Jasenki Jurašek Denin jer smo svirali u više tadašnjih bendova i dobro poznajemo sve te ljude. Nakon snimanja materijala odlučili su napraviti dvije epizode od po 30 minuta i od njih montirati film od 50 minuta namijenjen festivalima, titlovat će ga i na engleskom jeziku", kaže Bilac.
Druga postava Dinamita s novom opremom
Ispričao nam je i kako je propao prvi projekt Dinamita:
"Kićo i Tuca svirali su ljetnu gažu u Poreču i oduševljeni gosti ponudili su im angažman u Njemačkoj. Otišli su tamo na dogovor i oduševljeni se vratili u Osijek puni velikih planova, a kod kuće ih je dočekao poziv na odsluženje vojnog roka u JNA. Uzeli su već potpisane ugovore s njemačkim partnerom i u šarenim košuljama, kakve su tada nosile rock zvijezde, odnijeli ih u Ured za obranu te zatražili odgodu odlaska u JNA. Govorili su službeniku na šalteru o velikoj karijeri i glazbi Beatlesa i Stonesa koju izvode, a on ih je pozorno slušao i rekao im kako je to jako lijepo, ali se sutradan moraju javiti u pješadiju u Vranju i Leskovcu. Tako je završila njihova rock'n roll karijera", sjeća se Bilac.
No, Berto i Rale brzo su pronašli dva nova "klinca", Dadu Topića i Josipa Bočeka i s njima poharali najveće pozornice bivše države.
Kako je Kornelije Kovač rasturio Dinamite
"Svi su govorili o Dinamitima i kultnom Radničkom domu i htjeli doći u Osijek na te zabave. Dinamiti su redovito punili taj prostor koji je primao 2.200 posjetitelja i imao ogromnu rotirajuću pozornicu. Sviralo se i plesalo svakog vikenda. Miroslav Šaranović bio je prvi bubnjar Dinamita i čim je došao studirati u Sarajevo, zakačili su ga Indexi s kojima je napravio najbolje pjesme i albume. Poslije je prešao u Ambasadore i postao član velikog sarajevskog televizijskog orkestra. Naslijedio ga je Ratko Divjak, zasigurno najbolji hrvatski bubnjar, koji je prvo svirao flautu u glazbenoj školi. Nedavno je preživio težak moždani udar, nije mogao hodati niti govoriti, ali vratio se i kažu da bubnja bolje nego ikad! Bio je 40 puta u SAD-u i ondje nastupao s najvećim svjetskim glazbenicima. O njemu bi valjalo snimiti poseban film! Nakon Dinamita svirao je s Dadom u grupi Time. Njihov prvi album jedan je od najboljih ikad snimljenih na ovim prostorima. Svi bi se trebali sresti na skorom jazz festivalu u Balama u Istri. Iz Frankfurta će doći Šaranović i Vedran Božić, koji je svirao gitaru s Osječanima kod Boška Petrovića, a potom po njemačkim klubovima nastupao s Jimijem Hendrixom", navodi Bilac.
Dinamiti i Lavine
Dinamiti su u drugoj postavi trajali još dvije i pol godine i na gitarijadi u Beogradu oduševili Kornelija Kovača koji im je ponudio da u Korni grupi zamijene dotadašnje članove.
"Odbio sam tu ponudu, ali kako sam zbog operacije kralježnice morao neko vrijeme mirovati, a Dado nije imao strpljenja čekati i previše ga je rajcao Kovačev poziv, otišao je u Korni grupu. Ubrzo je povukao i Bočeka i to je bio kraj Dinamita", opisuje nam Berto Krasnić žaleći što nisu snimili ploču, premda su imali dogovoren i termin za snimanje.
"Jedan od direktora Jugotona, Potočar, zvao nas je i onako s visine nam rekao da sutra u osam budemo u Jugotonu jer bi nas on htio čuti kako sviramo (?!). Nismo došli. Da je bio susretljiviji i pristupio nam normalno, vjerojatno bismo otišli. Ovako, propustili smo tu priliku."
Seksepilna plavuša s bankovnog šaltera
Premda su Dinamiti izvodili uglavnom tuđe pjesme, već '63. su s Kićom u Radnjaku svirali Plavušu, do danas jednu od njegovih najvećih uspješnica.
"Mnoge plavuše u Osijeku mislile su da je pjesma posvećena njima, a ona iz poslovnice banke nasuprot osječke konkatedrale nije imala pojma da je pjesma posvećena njoj", ispričao nam je Antun Nikolić – Tuca, koji je s Kićom onamo odlazio provjeriti je li im uplaćen honorar za održane koncerte.
Berto, Tuca i Kićo
"Bili smo klinci, jedva punoljetni, a ona je bila barem deset godina starija, ali vrlo zgodna i seksepilna. Sjedila je za šalterom i, sjećam se, imala dubok dekolte iz kojeg su blještale lijepe grudi. Prišli smo joj i pitali ima li kakvih novaca na računu, ona nakratko provjeri i kaže nam da nema, a Kićo razrogačio oči i bulji. Nije ni čuo što je rekla pa sam ga povukao i izišli smo van. Ali ne da se on, kaže, zaboravio ju je nešto pitati pa se vratio da je još jednom pogleda. Nije prestao maštati o njoj i nakon što joj je posvetio tu pjesmu, a žena nas nije ni primijetila".
"Kićo se stalno zaljubljivao u neke nove djevojke i to uvijek silno, do kraja. Naslušali smo se priča o tim njegovih ljubavima, žudnjama i patnjama, valjda mu je to bilo neko pogonsko gorivo", potvrđuje Berto Tucinu priču. Mnogo je zgoda iz tih godina, a ispričao nam je i jednu s njihova angažmana na brodu gdje su jedno ljeto zabavljali putnike.
Samo s kravatama!
"Kićo je tražio kabinu samo za sebe jer kao zvijezda večeri treba privatnost. Dobro, ako želiš biti sam, budi. Nas četvorica ostalih smjestili smo se po dvojica u kabinu i navečer nam Kićo lupa na vrata. Bilo mu je dosadno pa se želio družiti, ali ga nismo pustili unutra. Dosta dugo je tako molio, kumio pa onda psovao i prijetio, ali smo bili neumoljivi. Kada je vidio da nećemo popustiti, otišao je, a kada smo htjeli spavati nekakvo pištanje nam nije dalo mira. Nismo mogli otkriti što je, samo smo čuli da dolazi iz ventilacijskog otvora pa smo zvali brodsku službu. Kada su skinuli rešetku pronašli su usnu harmoniku postavljenu tako da zrak struji kroz nju. Kićo se dosjetio kako da nam ne da spavati i tako nam se osvetio što se nismo htjeli družiti s njim. Druge večeri smo ga primili, ali morao je platiti svoj zvjezdani status".
Sjeća se Berto kako se na terasi Doma JNA gaža dobro plaćala, ali na svirku se moglo ući jedino s kravama.
"Onda je njih troje ušlo s kravatama i kroz prozor bacalo drugima kako bi i oni mogli ući. Taj je prostor ipak bio pod nekakvim mjerama nadzora pa su majke rado puštale kćeri na ples, a mladiće su tada nazivali haharima."
Kićo u boksačkom ringu
Kićo je pobjeđivao na festivalima ne samo u Hrvatskoj, nego i u Sarajevu, na Beogradskom proljeću i drugdje. Bio je svestran pjevač i odlično je izvodio sve, od rock'n rolla do balada, šlagera i bećaraca. No, tadašnji je Glas Slavonije objavio poziv čitateljima da glasaju tko je bolji pjevač, Dado Topić ili Zvonko Pavošević – Jegger, pjevač ondašnjih Lavina, druge legendarne osječke rock grupe koja se ponovno okupila devedesetih i više puta nastupila u Osijeku. Lavine su ih obojicu pratile, a oni su se natpjevavali. U novinama su danima izlazili članci s pohvalama i kritikama njihovih izvedbi i podizala se napetost. Jagger je tada dobio nešto više glasove i pobijedio, valjda zato što je pjevao poznatije i popularnije pjesme nego Dado koji je ostao vjeran rock'n rollu. O tome natjecanju dvojice ponajboljih osječkih pjevača govorit će se u filmu posvećenom Dinamitima i osječkoj rock sceni šezdesetih.
"Rekli su mi da baš nema fotografija iz toga vremena, ali sam za sedam dana prikupio više od 200 fotografija, starih gitara, plakata i drugih artefakata iz toga doba", rekao nam je Stanko Ferić i ispričao kako ih je namjeravao izložiti u sklopu ovogodišnjeg Osječkog ljeta kulture, ali zbog angažmana gradskih čelnika u izbornoj kampanji, nije uspio.
Plakat-najava dva koncerta iste večeri
Sljedeća prigoda je već nagodinu, na 60. obljetnicu osnivanja Dinamita, kada u njihovoj nazočnosti možda bude predstavljena i nova vinil plaća s njihovim pjesmama.
Ivica Bilac nam priča kako su skupljali materijale od ljudi po cijelome gradu.
"Od sestre Josipa Bočeka dobili smo fotografije iz svatova u kojima su joj svirali Dinamiti, imamo fotke Dade Topića kako u gumenim čizmama igra nogomet u blatu i bacaju sjekire kao indijanci. Drago Kerže, osječki novinarski bard, bio je jako dobar s Kićom i kada smo mu rekli da nam trebaju novinski tekstovi o Dinamitima i Kići iz tih godina, danima se zatvorio u neke arhive i donio nam pregršt materijala. Ispričao je pred kamerama kako je Kićo uvijek bio hiperaktivan te kao klinac impresioniran nekim osječkim tabadžijama koji su tada dobro kotirali kod djevojaka pa je poželio biti boksač. Otišao je u boksački klub i čim je ušao u ring, odmah su ga nokautirali. Tako je shvatio da to ipak nije za njega pa se uhvatio gitare i više nikad nije ušao u ring.
Njegov brat, Branko Slabinac, bio je iznimno uspješan atletičar i prvak Jugoslavije u skoku s motkom. Ispočetka su Kiću svi ispitivali tko mu je Branko, a poslije su Branka ispitivali tko mu je Kićo", sjeća se Bilac.
Premijera u osječkom HNK-u
"Cjelovečernji film o Kići, čovjeku iz naroda i legendarnom osječkom rokeru tamburaške duše, bit će velika zafrkancija kao što je bio i Kićo sam", dodaje Ferić.
"Osim kroz njegove pjesme, predstavit ćemo ga i kroz niz anegdota s njegovim kolegama i prijateljima. Snimili smo mnoga mjesta na kojima je gradio karijeru, u Osijeku, Ernestinovu, Đakovu i Požegi, u Zagrebu i po Dalmaciji, razgovarali s 15-ak Kićinim suvremenika, sa svim živućim članovima Dinamita i glazbenicima koji su s njim nastupali te s ljudima s kojima se družio. Njegovi sinovi i supruga dali su nam mnoštvo dokumentacije, ploča, fotografija, gitara i predmeta vezanih uz važne događaje i trenutke njegove karijere. Tu je i bogata HRT-ova arhiva sa snimcima otprije pola stoljeća, festivalskih nastupa i emisija koje je vodio. Bio je omiljen, veliki zafrkant i vrhunski profesionalac. Želio sam napraviti film nakon kojeg će ljudi biti sretni i nasmijani će prepričavati te anegdote, a neće biti tužni jer nas je Kićo prošle godine napustio", kaže Ferić i najavljuje prikazivanje filma do Božića, premijerno u osječkom HNK-u.
