Na berlinskom Opernom trgu, ministar propagande Joseph Goebbels, upriličio je prvo javno spaljivanje knjiga nedaleko od ulaza u slavno Humboldtovo sveučilište. Te noći 10. svibnja 1933. spaljene su knjige Alberta Einsteina, Sigmunda Freuda, Franza Warfela, Maxa Broda, Franza Kafke, i naravno, Karla Marxa, Friedricha Engelsa, Bertolda Brechta i Lava Trockog. Među okupljenim građanima koji su promatrali taj barbarski čin svojih sunarodnjaka bio je i Erich Kastner, jedan od najboljih njemačkih pisaca za djecu svog vremena. Među knjigama koje je zahvatio plamen bio je i njegov roman, Emil i detektivi. Studenti njegova sveučilišta, djeca koju je podučavao, s kamiona su bacali knjige na lomaču, knjige svih njemačkih autora koji nisu "svoje akcije bili voljni usmjeriti protiv ne – njemačkog duha".
Djela Heinricha Manna, Ericha Marie Remarquea gutao je plamen, kao i korice nove Kestnerove knjige "Pripovijetka još i ne počinje". Erich Kastner nije bio Židov, niti je bio komunist, Erich Kastner bio je pacifist i Erich Kastner je iskreno vjerovao u ono dječje u ljudima. Djecu o kojoj je pisao Erich, gledao je u uniformama SA i SS-a tu večer, djecu koja su bacala svoju književnost, ali i svoja djetinjstva u vatru. Mnogi od njih skončat će uskoro po bojištima diljem Europe, najviše njih među ruševinama Staljingrada. Svoje studente Erich je dobro poznavao jer je učio mnoge od njih.
Erich Kastner te se hladne večeri prisjetio svog sunarodnjaka, velikog njemačkog pjesnika Heinricha Heinea čije su knjige svojevremeno također njegovi sunarodnjaci spaljivali, a koji je gledajući ih što rade zaključio kako danas gore knjige, a sutra će gorjeti ljudi. Da će se njegove crne slutnje obistiniti bilo je potrebno samo nekoliko mjeseci iza te večeri. Zemlja pjesnika, zemlja čudesnih umjetnika, stvaralaca, književnika, kompozitora, postajala je pred Erichovim očima zemlja barbara i pisac je bio užasnut tim. Kao i njegov suvremenik Thomas Mann, Erich Kastner nije se uključio u nacistički pokret i do kraja rata pokušavao je upozoravati na strašnu sudbinu koja čeka Njemačku, zemlju u kojoj se spaljuju knjige, zemlju u kojoj su spaljivali ljude. Erich Kasner te je večeri zapisao u svoj dnevnik, citirajući velikog njemačkog pjesnika Heinricha Heinea: "U zemlji u kojoj se pale knjige, na kraju će gorjeti ljudi".
VEZANA VIJEST
Jezivi prizori iz Poljske
Jezivi prizori iz Poljske ovih dana užasnuli su svijet. U gradu Gdansku, jedan je svećenik okupio ministrante i djecu iz svoje škole te je javno, ritualno, na lomači spaljivao sve "nepodobne knjige" među kojima su bile i knjige J.K Rowling o Harryju Potteru. Dva tjedna nakon što je Crkva u Poljskoj objavila kako su poljski svećenici u periodu od 1990. do 2018. zlostavljali više od 382 djece, Crkva Poljske počela je paliti knjige, simbole drugih religija, i nepoćudne autore. Svijet je zgrozio taj čin, jer je naišao na prešutno odobravanje, posebno dijela klera koji drži i u Hrvatskoj kako je nužno prokužiti svoju domovinu, njenu mladost, od autora koji preispituju teološke doktrine.
Danski filozof Soren Kierkegaard sjajno je sažeo problem znanosti i teologije, pojasnivši kako teologija nastoji, i to joj je temeljna svrha, cilj i posao, da ljude uvodi u raj, dok je posao znanosti da otkrije - postoji li raj. Soren Kierkegaard svoj je život utkao u borbu sa svjetovnim kršćanstvom za koje je držao da je svjetska obmana. Kierkegaard je svoj zadatak i shvaćanje gradio oko filozofije religiozne egzistencije, koja je manipulirala strahom, tjeskobom, zloupotrebom ljudske izgubljenosti, i Kierkegaard je naglašavao krizu duha i vremena u kojoj njegovo, tadašnje društvo egzistira.
Znamenite su prepiske tog danskog znanstvenika iz 1841. godine i Georga Wilhelma Friedricha Hegela. Upravo je u Hegelovoj filozofiji Soren nazirao novo doba, a u svojim suvremenicima F. Engelsu, Jakobu Bureckhardu i Bakunjinu istomišljenike i modernizam koji se naslanjao na znanost. Soren je jasno razlučio dvije istine koje su problem modernog odnosa znanosti, društva i religije, tvrdeći kako je osnovni problem od početka problem "dvije istine", tj. dvije istine koje jedna drugoj proturječe, a istina jest po Sorenu samo jedna i do nje treba doći, a to može isključivo znanstveni pristup i vječni ljudski poriv za progresom, preispitivanjem.
Filozofi tog doba teolozima su ostavljali probleme dogmatike, a za sebe su ostavljali principe mišljenja i razložnosti. Znanost se u velikom mahu, potaknuta industrijskom revolucijom, uvodila u škole i progres je bio nezaustavljiv. S istoka su dolazile otvorene prijetnje fundamentima religije za koju se otvoreno držalo da je "opijum za narod", a luterovski karakter modernog shvaćanja religije držao je kako je svaki rad čovjeka direktna služba bogu – bez dodatnih posrednika, tj. Katoličke crkve.
Na veliku scenu tada stupa Karl Marx
Novi duh protestantske ideologije brzo se širio, previše brzo za ukus Vatikana, a izopćeni teolozi upravo iz redova klera postali su četiri stupa takozvane "dijalektičke teologije" koja je okarakterizirana kao "teologija krize", ili teologija koja na posve novi način istražuje odnos Boga i čovjeka, što je katoličkoj Crkvi bilo neprihvatljivo. Na veliku scenu tada stupa Karl Marx, koji donosi nove i revolucionarne ideje u kojima drži i smatra kako povijest nema svršetka i naglašava upravo ono dijalektično u povijesti. Vječna je samo promjena, sve je drugo relativno, ključna je teza u kojoj Marx i Engels ističu entmitoligiziranu i sekulariziranu prakršćansku eshatologiju.
Iz socijalno – društvenih stanja i subjektivnosti psiholoških uvjerenja, oblikovane su i razotkrivene kategorizacije religije. Ne religija pa povijest, grmio je Marx, već zbiljnost – pa religija. Socijalizam, kapitalizam, eksploatatori, radnička klasa, građansko društvo, sve su to bile nove i skandalozne sintagme u kojima Katolička crkva nije mogla pratiti suvremenost, jer nije imala u svojim redovima pripremljenu i dobro spremnu filozofsku kastu da se nosi s tim novim, društvenim spoznajama. Borba za ravnopravnost, podizanje socijalnog standarda, jednakost među ljudima, ma koliko su zvučale kao Kristov nauk, katoličkoj Crkvi bile su strane i skandalozne.
Pojava fašizma
I tada se na sceni pojavio fašizam.
Službena katolička Crkva sa simpatijama i bez jasne osude gledala je na činjenicu da se javno, osim židovskih knjiga i nauka, spaljuje i novo, moderno učenje Marxa, liberalne teologije i filozofije tog vremena u kojoj katolička Crkva nije vidjela ništa dobro do vlastite ugroze. Ugroze vlastite egzistencije. I to je krimen Katoličke crkve kroz razdoblje holokausta. Taj rascjep u kojem se našla, između vlastite egzistencije i pogroma, između Krisova nauka i zla nezamislivog u dotadašnjoj povijesti, između brige za svoje zlato i tamjan, do potrebe da se stane uz one koje se spaljuje.
Tih dana spaljivala se znanost, spaljivala se filozofija, spaljivalo se vrijeme koje je čovječanstvu garantiralo napredak. Od tog dana Katolička crkva se nikada nije oporavila. Dan danas, Katolička crkva ima isti problem. U njenim redovima, bili oni u Poljskoj ili Hrvatskoj, svejedno, nije se najviše zbog dogmatske filozofije isprofilirala intelektualna jezgra u samoj instituciji. Jezgra koja bi bila spremna na korak s vremenom, ali i na promjene. Znakovit je po tom pitanju odnos ortodoksnog dijela klera i svog pape Frane koji jasno, bez zadrške kritizira taj fenomen, fenomen koji postaje problem, posebno u Crkvama zemalja u tranziciji, u Hrvatskoj ili Poljskoj.
I tu leži problem s kojim se danas suočava i hrvatsko društvo. Problem Stepinca i problem Jasenovca koji će uskoro obilježiti ponovo dvije kolone, tu leži problem Hrvatske 2019. godine, iako je taj problem generalno problem Crkve uopćeno. Jer je tu noć, tu "kristalnu noć" bez glasa dozvolila da se spali sve što je bilo do tada, a počelo je od tada, jer je tu noć uz fašizam vezala svoju "kristalnu moć", moć koja će u budućnosti iziskivati žrtvu i patnju, osudu civilizacije, ali i noć koju će svijet zaboraviti.
I zbog toga ponovimo danskog filozofa s početka ovog teksta. Cilj katoličke Crkve jest da ljude uvede u raj, a ta karta je odvajkada itekako zamamna i itekako ima razložnost u ljudskoj psihologiji. No što je s djecom pred čijim se nogama spaljuju knjige? Što će biti sa svim tim mladim ljudima, bilo u Poljskoj, bilo u Hrvatskoj, kojima se zabranjuje da čitaju, da uče, da jednom budu perjanice svog društva, njegov zamašnjak? Što je sa svima onima koji su upravo tu pogubnu stranu Crkve prepoznali kao zločin prema civilizaciji, prema svemu onom gdje je čovječanstvo trebalo stići danas, bez da mu se dogodio fašizam?
Duh je onaj koji propitkuje
Takvi ljudi ne vrijede! Takva djeca ne vrijede! Takav svijet ne vrijedi! I taj stav, ta poruka ove lomače u Poljskoj, na koncu će ili iznjedriti novi holokaust, ili će biti kraj ovakve Crkve kakvu danas poznajemo. Ta sudbina Crkve ostaje na toj djeci.
Iste one Crkve koja im je na lomačama spaljivala knjige, knjige za koje je sam Isus Krist rekao da su njegova krv i tijelo. Jer su krv i tijelo nepovezani i nedjeljivi od duha. A duh je onaj koji propitkuje. Bio zadrt ili skeptičan.
Svejedno.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
