Hrvatska premijerka toliko je navikla na strašne milijunske afere koje ispadaju iz svakog ormara i ladice u Vladi i HDZ-u, da joj se skandalozna činjenica da ministar financija nije pročitao jedan od važnijih ugovora koje je Hrvatska potpisala (o prodaji Ine) učinila prikladnom za zbijanje šala i pošalica.
"Jeste ga pročitali?", upitala je Jadranka Kosor u ponedjeljak jednog od svojih važnijih ministara i tako ga, možda i nesvjesno, neviđeno ponizila pred okupljenim sindikalnim čelnicima s kojima se u tom trenutku potpisivao kolektivni ugovor za iduće tri godine. Šuker je ponizno, kao onomad pred Sanaderom, prihvatio 'šalu' na svoj račun i pomirljivo poručio kako se to podrazumijeva, ili nešto u tom stilu.
I dok je Šukerova podrška na neviđeno ugovoru o prodaji nacionalne naftne kompanije Mađarima premijerki zabavna, njegova dosljednost u dobrim odnosima s odbjeglim premijerom Ivom Sanaderom izbacuje je iz cipela i tjera joj paru na uši. Kako se samo usuđuje? Što on misli, tko je on? Kakva nelojalnost i izdaja? Kosor, koju svi pamte po krilatici "kud Sanader, tud i ja", stranačkom kolegi nikako ne može oprostiti što, poput drugih, nije preko noći okrenuo ploču i što sve svoje medijske istupe, poput drugih, ne koristi da se ogradi od omraženog i odbačenog vođe.
Činjenica da su Šukera fotoaparati ulovili na Plesu u vrijeme kad se u zračnu luku spuštao avion s bračnim parom Sanader bila je dovoljna, objavili su mediji, za dramatičan sastanak u Vladi i propitkivanje tko je još u kontaktu sa Sanaderom, kakvom i zašto.
Te dvije epizode iz Vlade pokazuju koliko je sve duboko pogrešno postavljeno. Premijerka nije u stanju riješiti se ministara koji posrću pod silnim optužbama svojih bivših i sadašnjih suradnika jer je njezin prioritet zadržati kontrolu u Vladi i stranci, te uloviti na vrijeme bilo koji znak upozorenja da joj netko radi iza leđa. Saveznike, stoga, ne bira prema kriteriju sposobnosti, nego lojalnost postaje jedini preduvjet opstanka u njenoj užoj ekipi. Na taj način lojalni, a milijunskim aferama opterećeni ministri ostaju pod sigurnom zaštitom, a nelojalni (čitaj oni koji ne vrše egzorcizam nad Sanaderom) čekaju presudu tko je sljedeći na listi otpadnika.
Zbog na taj način vođene države potpuno je normalno da jedino Hrvatska od zemalja u okruženju stalno tapka u mjestu i da nitko još ne vidi znakove oporavka. Premijerka i ministri očajnički se trude zadržati vlast u ovoj osiromašenoj i sustavno pljačkanoj zemlji, pa im za ostalo, čini se, ne preostaje dovoljno energije. Kako drugačije objasniti izjavu premijerke kako će se susresti s radnicama Kamenskog koje danima štrajkaju glađu zbog pet neisplaćenih plaća, ali "nikako pod pritiskom"?! Osim što bi izgladnjele i očajne tekstilne radnice trebale pričekati da šefici Vlade popusti pritisak, morale su odslušati i, u njihovoj situaciji, doista uvredljivu žalopojku o tome kako ih Jadranka Kosor "duboko razumije jer zna što znači ne imati novac za račune, za kupiti djeci ili za kupiti nešto najnužnije". Nekako je malo vjerojatno da osoba koja najmanje posljednjih 10 godina zarađuje mjesečno peteroznamenkaste iznose može "duboko razumjeti" kako je nemati za kruh. Osim toga, radnice Kamenskog i još oko 70 tisuća ljudi koji u Hrvatskoj rade, a ne dobivaju plaću ne trebaju njeno ljudsko razumijevanje, nego premijersko vođenje gospodarstva na način da Hrvatskoj svojstvena praksa rada bez naknade jednom i zauvijek bude iskorijenjena.
Dugogodišnji boravak u vladajućim strukturama s peteroznamenkastim mjesečnim primanjima nepobitno utječe na racionalne prosudbe o tome što je u određenoj situaciji primjereno izjaviti, a što, unatoč vjerojatno dobrim namjerama, ima efekt šamara.
Da od takvih felera ne pate samo HDZ-ovci, postoje brojni primjeri iz drugih stranaka. Ovih godina slušali smo o tome kako vođu oporbe i šefa SDP-a Zorana Milanovića bole prepone od saborskih klupa (čitaj boravka na svom radnom mjestu za oko 16.000 kuna) ili IDS-ovca Damira Kajina, koji je naricao nad teškom sudbinom kad su mu ukinuli plaćanje dnevnog tiska iz državne blagajne. Najdalje od svih vjerojatno je otišao istarski župan Ivan Jakovčić, koji je osiromašenim građanima s javne televizije poručio kako ga krediti stišću pa jede jeftine srdelice.
Svi oni potpuno nekažnjeno već godinama rade i trabunjaju što god im padne na pamet jer smo im mi to dopustili. Umjesto da sa sobom na birališta ponesemo sjećanje na sve dobro i zlo što su oni koje smo izabrali prije četiri godine rekli i napravili, velika većina nas mjesec dana prije izbora kolektivno pada u hipnozu i povjeruje u šarene laži koje nam se smiješe s plakata i na izbornim skupovima. Biraju se naši i njihovi, glasa se uglavnom protiv, a ne za. Odnosi snaga miču se malo ulijevo, malo udesno, ali ništa se suštinski ne mijenja. Zato nas oni smatraju panjevima koji su baš njih zaslužili na vlasti. Jesmo li?
