Za izbore se ovdje nekoć, čak i ne tako davno, počesto znalo čuti kako predstavljaju zapravo najveći praznik demokracije. Bilo je to još uvijek doba svojevrsne društvene nevinosti u kontekstu višestranačja, a nevinost je, kao što znamo, moguće izgubiti samo jednom. Teško je ustanoviti gdje smo i kad točno ostali bez nje, no to danas i nije najbitnije. Jer, svakako je bilo krajnje vrijeme da posumnjamo u taj "najbolji od svih svjetova" i njegove prioritete.
Nešto umješniji apologeti liberalne kapitalističke demokracije okrstili su je pak kao "najmanje loš sistem". U procjepu između najboljeg i najmanje lošeg skrio se onaj kardinalni imperativ, neupitna datost, ideološki ključ. Ako ćemo pravo, nas u Hrvatskoj, onomad još u sastavu Jugoslavije, nitko nije ni pitao želimo li sve to u istom paketu. Sve je bilo bogomdano i ništa nije dovođeno u pitanje. A dok smo uzmogli i stigli se išta zapitati, poklopio nas je rat.
Odnarođeni sistem za koji su izbori tek alibi
Dva desetljeća kasnije, izbore više nitko ne doživljava kao praznik demokracije. Više nas u to ne pokušavaju uvjeriti ni okorjeli demagozi; njih ćemo zateći kako zbog propasti idile žustro kritiziraju nekog dežurnog krivca. Pojedinačni krivac, međutim, uopće ne postoji – kriv je sam odnarođeni sistem za koji su izbori tek alibi. Svojedobno je tako, prije gotovo trideset godina, Džoni Štulić pjevao o mrtvim fazanima koji lete iznad naših glava, a nijedan ne pada.
Pamtimo, uto se među omladinom povela rasprava jesu li fazani tu subjekt ili objekt. Jesu li oni punjene ptice iz prvog stiha pjesme, ili možda onaj nesuđeni ulov iz poznatog vica o lovcu Titu? I ma kojem drugom moćniku, dakle, pred kojim se čankolizac iz pratnje snebiva kako nikad nije vidio tako precizno upucanog fazana, no koji začudo i dalje leti. Recimo da se zaista radi o tome drugom značenju: mrtvi fazani koji svejedno ne padaju, stoga su navodno polučeni ciljevi sistema. Jasno, ne padaju upravo zbog ovog "navodno".
Ovakva demokracija je leteća mrtva ptica
Službeno proklamirani uspjesi nevaljalih sistema obično su naprosto mrtvi fazani koji i dalje lete. Ovakva demokracija je leteća mrtva ptica, oksimoron, pametni glupan. Ali, onome tko ima koristi od podržavanja iluzije, usta su, bez obzira na realnost, puna lauda o najboljem svijetu, ili najmanje lošem. Džoni je zapjevao o onom sistemu i terminalnoj fazi njegove dekadanse, no pojedine sličnosti su upadljive – opet je na stvari manjak vladavine naroda i afirmacija uske društvene elite. Drugi je problem, pa i nećemo sad o njemu, to što smo u ono vrijeme s prljavom vodom izbacili i bebu.
Zato naknadno plaćamo ceh; sve je nasmrt kužno, regularno pranje više nema svrhe. Dohvatimo se mi ovdje ponovno prezenta i sočnih aktualnosti, poput one sa Zoranom Milanovićem za nedavnog videochat-gostovanja na ovom portalu. Predsjednik SDP-a otpisao je čitatelju Petru, zainteresiranom oko mogućnosti uvođenja direktne demokracije u sistem, da trebamo – ukratko – biti oprezni. Nešto blaži kriteriji za npr. referendum mogu proći, kaže, ali ne u mjeri koja bi ugrozila sadašnju, predstavničku demokraciju. I još smo čuli, tj. pročitali, da se direktnom demokracijom lako manipulira.
Pa, nas u ovom trenu kudikamo više mori ljuta manipulacija predstavničkom demokracijom i demokratskim legitimitetom što se dijeli sa svakim novim izborima. Ovo gornje "nas" možemo, čak i trebamo, poimati u smislu globalnog društva, s obzirom na recentnu i sve češću simultanu uličnu promociju direktno demokratskih principa širom svijeta, najboljeg od svih.
Uobičajene pripreme za The Praznik
Narod jednostavno više ne želi pristajati na iluziju vladavine naroda, na takav najmanje loš, parlamentarni ustroj. Ali, zatim je odjednom i SDP zagrmio kako hrvatski parlament pod hitno treba – raspustiti. E, tu se već dotičemo interne višestranačko-sistemske igre i uobičajenih priprema za The Praznik, koje uobičajeno protječu u veseloj napetosti. SDP bi, naime, važeći saziv Hrvatskog sabora ukinuo zbog toga što najvišu instituciju vlasti, rekli su, HDZ koristi za svoju predizbornu kampanju. Oni bi Sabor raspuštali nakratko prije izbora, što je uz suvislo opravdanje više nego zgodan marketinški zgoditak. Toliko da su se u HDZ-u istom smrzli te stali ispričavati svima koje su uvrijedili.
Mi bismo kompletan Sabor, da se nas razvlaštene pita išta mimo izbora, suspendirali neovisno o tome. I nekako priveli demokraciju njezinoj narodno-vladajućoj svrsi, pa ga eventualno reanimirali u bitno popravljenoj funkciji. Da više ne trpimo zulum ubitačnog ciklusa koji ne znači ništa doli preraspodjelu ovlasti unutar zatvorene skupine pomazanika. Evo, samo obratimo pažnju na HDZ, koji već neko vrijeme faktički diže ruke od ovih izbora, bez obzira na poneki histeričan ispad. A za one potom se već glože međusobno, tko li će izbiti na čelo stranke. Novi stari Šeks ili stari novi Karamarko. I s razlogom vjeruju da će se vratiti.
Tko nam je ukrao izbore?
Oni u suštini baš nikamo i ne idu, s izuzetkom poneke žrtve pravne države. Oni su svi dio jedinstvenog sloja – crème de la crème. Zar netko još vjeruje da SDP ima bolji odnos prema radnom zakonodavstvu od HDZ-a? SDP-ov najveći društveni smisao jest u tome da nam ne odvlači pozornost jeftinim međunacionalnim zadjevicama, nego radije ostaje na čistini sa svojim liberalno-ekonomskim pristajanjem uz interese krupnoga privatnog kapitala i terapiju "bolnim rezovima". I hvala mu na tome, ako pobijedi: barem ćemo se neko vrijeme nesmetano baviti crnim hrvatskim socijalno-političkim meritumom.
Tobožnje spašavanje demokratskog digniteta sabora po SDP-u, dakle, stiže daleko prekasno i suštinski je izrazito bespredmetno. Ali, njima će vlast ionako ponovno sama od sebe pasti pred noge. Parafrazirajući onaj čuveni naslov s ukradenim Božićem, možemo se još zapitati o prazniku demokracije – tko nam je ukrao izbore? Valjda ih nikad nismo ni imali, valjda smo samo sanjali o narodnoj vlasti, valjda je tek trebamo nekako preuzeti. Ta pitanja zaokupljaju sve veći dio čovječanstva; ne treba sumnjati kako smo do odgovora u stanju doći isključivo kao zajednica.
***
Umjesto post scriptuma, spomenimo još jedan aktualni intrigantan slučaj borbe za vlast. Po mnogočemu osebujan – slučaj Mladena Bajića. Treba ga imati na oku budući da zorno demonstrira alternativni – nestranački – vid prisvajanja političke moći s onu stranu demokracije. Jer, taj relativno diskretni lik je nakon odlaska Ive Sanadera iz Vlade definitivno najutjecajniji pojedinac u Hrvatskoj. I smjera k još većem uplivu, pogotovo intenzivnijem od onog što mu je dodijeljen po opisu radnog mjesta, kao državnom odvjetniku.
Bajić, ugrubo kazano, kao nikad ranije trguje ovlastima, informacijama i predmetima, a činio je to još u ratu. Sa svima merkantilno potentnim, od političara do novinara. Vrijeme je idealno za to, analogno ekonomskoj krizi u kojoj se najbolje snalaze lucidni poduzetnici s najmanje skrupula. Tako sad Mladen Bajić dodatno zaoštrava s HDZ-om, a ustreba li to, neka se pazi i SDP. Jedan, recimo, Željko Rohatinski, politikant što se jučer nanovo oglasio zagovarajući "bolne rezove", za igrača Bajićeva formata je tek post post scriptum.
Vezani članci:
arti-201110100115006 arti-201110110778006 arti-201110110230006 arti-201110140345006 arti-201110150227006
