Svi znamo da nema ništa bolje od dokumentaraca, a najbolje dokumentarce ovih dana možete gledati na ZagrebDoxu. Recimo o jednom pomorcu iz Crikvenice koji je u brodskoj kabini nosio i 200 kila kokaina, a onda godinama u južnoafričkom zatvoru bio smatran kraljem. Možete saznati kako to izgleda kad Bjelorusi pokušaju prosvjedovati, kako žive ukrajinski siročići ili žene u zatvoru.
Tako je Direkt doznao da je zločin iz strasti
najčešći razlog ubojstva kod Ukrajinki smještenih u zatvoru
u Odesi. U ćeliji rađaju i odgajaju djecu do treće godine.
Redatelj Peter Kerekeš kaže da je ženski zatvor
više kao ljetni kamp nego strašno mjesto kakvo vidimo u
filmovima. A on je sasvim slučajno postao kršteni kum jednom
dječaku rođenom u ćeliji.
"Snimali smo scenu krštenja i rekli su mi da im treba kum, pa sam
ja pristao.
Izgleda kao život u studentskom domu kojeg dijeliti s još 20
ludih studenata i jednostavno radite sve dosadne stvari kao
inače. Nije ništa lošije od uobičajenog života kojeg su imale u
Odesi. Najgora stvar u zatvoru je to što morate biti s ljudima s
kojima ne želite biti", kaže Kerekeš, redatelj filma "107 Majki".
Njihov zatvor prije dvije godine je zatvoren pa su prebačene u
druge kaznionice. A onda je došao rat pa je Peter u svoj dom
u Bratislavi primio svoje kumče, njegovu sestru i njihovu majku,
bivšu zatvorenicu. Njene cimerice iz Odese sada su u Harkivu u
zatvoru. S njima se Peter redovito čuje.
"Grozno je jer osjećate dvostruki pritisak. U zatvoru ste i na
vas padaju bombe. Ne znate kako i gdje pobjeći, to je
stvarno teško", dodaje.
Slično iskustvo ima
i Simon Lereng Wilmont, redatelj
filma "Kuća od krhotina". "Neka djeca u tom privremenom boravku u
sirotištima još uvijek imaju ožiljke iz vremena kad je rat buknuo
2014. i 2015. godine. Neki od njih naravno pate jer su im
roditelji poludjeli ili previše počeli piti. Ta su djeca na puno
načina bila prisiljena prerano odrasti", tvrdi.
Simon je 2017. snimio film o dječaku kojem je djetinjstvo
obilježio rat u Donbassu. Vratio se u Ukrajinu, ovog puta u
sirotište. Glavni likovi su tri brata, roditelji su alkoholičari
pa su privremeno odvojeni od roditelja.
"Glavni lik u filmu se zove Kolja. On je u ovom sirotištu s
dvojicom, od četvorice braće. Razlog zbog koje je ostao je da
skuplja metal kako bi platio hranu i smještaj za mlađu braću kako
bi preživjeli", pojašnjava.
Kako bi preživio iz Bjelorusije je otišao Andrei. Snimio je
dokumentarac o gušenju mirnih prosvjeda nakon namještenih izbora
i pobjede Lukašenka. Njegova sestra glavni je lik, a njega je
tražio KGB, da je ostao vjerojatno bi bio osuđen.
Andrei Kutsila, redatelj filma "Kad cvijeće
ne šuti" pak tvrdi: "Režim ove ljude tretira kao ekstremiste, kao
teroriste. Moja sestra je uhićena u prvim danima prosvjeda, u
auto u kojem se vozila sa suprugom se zabilo policijsko oklopno
vozilo. Na njih su pucali. Srećom, živa je, ali priveli su je, a
njenog supruga su strpali u zatvor".
Borba za slobodu u Bjelorusiji je sada teška, teža nego ikada.
"Lukašenko je dao dio teritorija Bjelorusije za rat u Ukrajini.
Jako je teško, a meni je teško uopće raditi i snimati", govori
Kutsila.
Jedan od filmova na ZagrebDoxu je i "Bijeli kralj". Gringo u
Meksiku ili Mlungu po afričkom. Mlungu je bijelac koji dolazi s
mora, odnosno Bijeli kralj iz Hrvatske. Celebrity u zatvoru,
pomorac koji je plovio između južne Amerike i Europe, a s njim je
u torbama plovio i kokain.
Redatelj David Lušičić ističe: "On je
bio njima kralj. Tako su ga zvali, to mu je bio nadimak.
Mislili su da je šef nisu vjerovali da je kurir. Oni to nisu
vjerovali, a kako je to više poricao to su oni više vjerovali i
to mu je dalo kultni status".
Nenad Puhovski, direktor ZagrebDox festivala
zaključuje: "Dokumentarac je važan jer vam daje ulaz u stvarnost.
U vrijeme Marvela, superjunaka i junakinja i jednog izmišljenog
svijeta čjudima je dosta zida prema stvarnosti."
Nema Marvela, ali ima superjunaka u svim oblicima.
