Kad je onomad šezdesetih godina u Šibenik došla moda suknjica do koljena, sve su se poštene žene po gradu zgražavale onako kako se to od njih i očekivalo.
"Ma pogledaj kurbetine" komentirale su tako neke babe sjedeći na zidiću u hladovini, a komentar se odnosio na mladu curu koja je projezdila ulicom u suknji nepristojne dužine. Moj dida, koji se zatekao u blizini, primijetio je:
"Ma šta ste napale bidnu curu, vi ste sve nosile vešte do čičaka, a svaka je od vas došla svekrvi u kuću sa trbujon do zuba!"
Demokracija na način moga dide
Ove su isti čas umukle k'o vodom zalivene, a biografija mog dide je bila obogaćena još jednom od priča i anegdota kakvima su se hranile tolike generacije njegovih potomaka još dugo nakon što dide više nije bilo. Uz ovu, meni jedna od omiljenijih je bila priča o tome kako je dida na zidu držao sliku gospe i sliku Tita jednu do druge. Začuđenim znatiželjnicima bi govorio da Tita na zidu drži zato što je njemu Tito bio dobar, a gospu zato što u nju vjeruje njegova mater. I točka. Za njega u svemu tome nije bilo ničega diskutabilnog. To je bila demokracija na način moga dide, pa smo ja i ostalo mnogobrojno potomstvo zbog takvih i sličnih njegovih mudroslovija odrastali u uvjerenju kako nije pristojno osuđivati ljude i kako onaj koji je drugačiji, nipošto nije gori od nas. Najbolje od svega, dida nije samo na riječima bio moralna vertikala naše obitelji. U gradu je bio poznat i ostao zapamćen i poštovan zbog svoje neupitne plemenitosti i dobrote. Njegova su vrata bila otvorena i putniku i namjerniku, nahranio je svaka gladna usta, štitio djecu i one slabije na koje se gomila nabacivala kamenjem. Ukratko, bio je oličenje kršćanske dobrote a jedina mana mu je bila što je dosta psovao. Nije on psovao iz zloće, nego najčešće onda kad bi ga naljutila ljudska zloća. Osjećaj nemoći pred nepravdama ili licemjerjem ga je dovodio u stanje izuzetne psovačke kreativnosti, ali mu to nitko nije zamjerao, znajući kakva se plemenita duša krila iza takvih verbalnih ispada.
'Kako vas nije sram!'
Zato sam, eto, baš o njemu i o slici Tita i slici gospe napisala priču i odlučila je pročitati na jednoj književnoj večeri na koju sam bila pozvana prošle godine. Opisah ja u priči toplu i dobru dušu moga dide, a pošto je priča pisana po stvarnom liku, opisah ja, iskreno, i to kako je dida psovao skidajući sve svece s neba onima koji su to u datom trenutku i zaslužili. Nakon pljeska, po završetku službenog dijela književne večeri, prišla mi je jedna starija gospođa.
"Kako vas nije sram! Te psovke, užas jedan! A osim toga, taj vaš dida kojeg toliko volite, nije bio nimalo dobra osoba! Jedan običan licemjer je bio! Li-ce-mjer! Držati na zidu sliku Tita i sliku gospe, Vi to nazivate dobrotom?! Pfuj, sramota!". Okrenula se na peti i otprašila iz dvorane, a ja od zaprepaštenosti ostadoh nijema, tupo gledajući za njom.
Vjernici mogu tolerirati sve osim priča o istini, dobroti i ljubavi
Iako sam pišući kolumne već skoro pa i navikla na svakojake vrste uvreda, po svim mogućim osnovama, ipak me danima nakon ove scene boljelo srce. Moj dida ovo nije zaslužio, stalno mi se vrtilo po glavi. Imala sam nekakvu dječju potrebu opet vidjeti tu gospođu i objasniti joj kako je moj dida bio dobar čovjek. Ona, očito, nije dobro slušala priču. Iz nekog razloga je čula samo one psovke, i možda, kad bih joj razjasnila...? Naravno, gospođu više nisam ni vidjela ni čula. Život je išao dalje, a ja sam postala za još jednu nijansu opreznija prema ljudima koji se deklariraju kao vjernici. Jednostavno, u podsvijest mi se uvukla pomisao da nije baš pametno biti puno iskren s njima i da, ako im se ne želiš zamjeriti, trebaš glumiti tešku smjernost ili jednostavno s njima uopće i ne polemizirati. Čak sam u jednom momentu bila odlučila – nikad više neću napisati niti riječi o istini, dobroti i ljubavi jer vjernici sve mogu tolerirati osim priča o istini, dobroti i ljubavi. Jest, znam, paradoksalno zvuči, ali nije više moje da se tim paradoksima bavim, gotovo, kvit, nema više. Međutim, naravno, ne bih ja bila sa stabla moga dida kad bih mogla prešutjeti nešto što procijenim kao nepravdu. I tako nedavno izađe moja kolumna na temu crkve, vjere, licemjerja, zdravstvenog odgoja, znate već. Kao i obično, nekim ljudima se svidjelo napisano, nekima nije. Ono što nije bilo kao i obično, jest činjenica da sam dobila nekoliko poruka na privatnu adresu. Njihov sadržaj neću citirati jer su sablažnjive čak i meni koja imam genetsku toleranciju na psovke. Slijegala sam ramenima čitajući te bijesne rafale. Iskreno, nisam bolje ni očekivala. Ništa me tu nije moglo iznenaditi. Tako sam bar mislila.
A onda sam dobila poruku zbog koje sam se zasramila.
"Draga B.,
Ja sam vjernica. Pripadam katoličkoj vjeri onoliko snažno koliko joj ti ne pripadaš. Pročitala sam tvoju kolumnu. Mislim da je dobro kad čovjek, bez obzira koliko vjerovao u nešto, ipak preispituje i analizira svoje stavove. Moju vjeru u Boga ne može ugroziti nijedan tekst, i niti jedno živo biće. Iza tvojih riječi, makar bile i malo žešće, ja osjećam ljubav i srce. Tvojom kolumnom natjerala si me da se zamislim. Bilo bi dobro kad bismo se svi, ponekad, malo zamislili. Čini mi se da, iako prividno na različitim stranama, obje vjerujemo u ljubav, a po tome pripadamo istoj religiji. Hvala ti."
Kako se lako pretvorimo u ono čega se grozimo
Eto, to vam je tako, pročitate neke rečenice i paf! Suze u očima, raspekmezite se dok ste rekli keks a sve zbog malo dobrote tamo odakle joj se niste nadali. Ovako dobru poruku, punu razumijevanja, iskreno, od nekoga tko je vjernik, nisam očekivala. A to znači da sam polako, i ne primijetivši, skliznula u upravo onakve predrasude protiv kakvih se zapravo tako strastveno borim. Zabavno, zar ne, kako se lako pretvorimo u ono čega se grozimo?
Draga J.,
Natjerala si me da se zamislim. Kako je to u stvari čudesno, kad te netko drugačiji potakne na preispitivanje sebe i kad poželiš biti bolja osoba.
Sretan ti Božić, i... Hvala tebi.
