Žalbeno vijeće UN-ova suda u Den Haagu pod predsjedanjem Carmela Agiusa izreći će u srijedu u 10 sati konačni sud o odgovornosti političkih i vojnih vođa bosanskohercegovačkih Hrvata za teške zločine nad muslimanima u hrvatsko-bošnjačkom sukobu, jednom od nekoliko nakon raspada bivše Jugoslavije.
Lideri najmalobrojnijeg naroda u BiH nepravomoćno su u svibnju 2013. osuđeni na ukupno 111 godina zatvora zbog ubojstva, silovanja, deportacije, zatvaranja, uništavanja imovine širokih razmjera i drugih zločina. Suci su većinom glasova presudili kako im je cilj bio etnički očistiti Bošnjake iz većinski hrvatskog dijela BiH i u slučaju raspada države pripojiti ga Hrvatskoj, prema zločinačkom planu u kojem je sudjelovao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
Iako sud osnovan 1992. utvđuje kaznenu odgovornost pojedinaca, a ne država, kvalifikacije iz prvostupanjske presude negativno govore o ulozi Hrvatske i tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u ratu u susjednoj državi.
Izvukli smo najvažnije o ovom slučaju:
1.Tko su optuženi?
Jadranko Prlić - predsjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i predsjednik vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Osuđen na 25 godina zatvora
Bruno Stojić - ministar obrane HRHB, zadužen za većinu sastavnica oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a. Osuđen na 20 godina zatvora
Slobodan Praljak - prvo predstavnik MORH-a u HRHB, a kasnije načelnik Glavnog stožera HVO-a. Osuđen na 20 godina zatvora
Milivoj Petković - prvo načelnik Glavnog stožera HVO-a, kasnije, od Praljkova imenovanja, zamjenik zapovjednika HVO-a. Osuđen na 20 godina zatvora
Valentić Ćorić - Načelnik Uprave vojne policije HVO-a; u studenom 1993. imenovan za ministra unutarnjih poslova HRHB. Osuđen na 16 godina zatvora
Berislav Pušić - zadužen za kontrolu u kriminalističko-istražnom odjeljenju Uprave vojne policije, predsjednik Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba, na čelu povjerenstva kojoj je povjerena uprava nad svim zatvorima i zatočeničkim centrima HVO-a, predstavnik HVO-a u odnosima s međunarodnom zajednicom i visokim dužnosnicima Hrvatske i BiH. Osuđen na 10 godina zatvora
Svi su se dobrovoljno predali i prevezeni su u pritvor ICTY-ja 5. travnja 2004.
2. Što stoji u optužnici?
Prvobitna optužnica potvrđena je 4. ožujka 2004., a objavljena 2. travnja 2004. Dana 16. studenoga 2005. tužiteljstvo je podnijelo izmijenjenu optužnicu u kojoj je razjasnilo već ranije navedene optužbe protiv optuženih. Dana 22. ožujka 2008. tužiteljstvu je naloženo da izmijeni optužnicu kako bi dodatno pojasnilo određene navode. Druga izmijenjena optužnica podnesena je 11. lipnja 2008. i postala je važeća optužnica.
Optuženi su se na temelju individualne i zapovjedne odgovornosti teretili za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te kršenje zakona i običaja ratovanja.
Konkretno za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstva, silovanja, deportacije i zatvaranja, nehumana djela, nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje), protupravnu deportaciju, premještanje i zatočenje civila, uništavanje i oduzimanje imovine širokih razmjera, okrutno postupanje, protupravni fizički rad, bezobzirno uništavanje gradova, naselja i sela, pljačkanje javne i privatne imovine, protupravni napad i teroriziranje civila.
3. Što piše u presudi?
29. svibnja 2013. raspravno vijeće izreklo je presudu u kojoj je potvrdilo odgovornost optuženih za zločine u općinama Prozoru, Gornjem Vakufu i Jablanici te gradu Mostaru.
Po težini nedjela ističe se selo Stupni Do koje su 23. listopada 1993. napale oružane snage HVO-a. Pripadnici specijalnih jedinica "Maturice" i "Apostoli" silovali su i seksualno zlostavljali tri žene i ubili 36 osoba, uključujući troje djece od 13, 8 i 3 godine. Selo je u potpunosti razoreno, a mještanima je oduzeta imovina.
Suci su također utvrdili da je 8. studenoga 1993. tenk HVO-a cijeli dan otvarao vatru po mostarskom Starom mostu koji se dan poslije srušio. Iako ga je koristila Armija BiH, pa je za HVO predstavljao legitimni vojni cilj, rušenje mosta prouzrokovalo je neproporcionalnu štetu civilnom muslimanskom stanovništvu istočnog Mostara.
4. Što znači udruženi zločinački poduhvat i kakva je upletenost Hrvatske?
Sudsko vijeće većinom je glasova ocijenilo da je sukob između HVO-a i ABiH 1993.-94. bio međunarodni sukob. Iz dokaza se vidi, kazao je sud, da su se snage hrvatske vojske borile zajedno s pripadnicima HVO-a protiv ABiH i da je Republika Hrvatska imala opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske Zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Vijeće je većinom glasova utvrdilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat (UZP) koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda.
Taj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili pripojiti Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH ili postati nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana s Hrvatskom.
U prosincu 1991. čelnici Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (uključujući tadašnjeg predsjednika Franju Tuđmana) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja nužno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na područjima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskog zajednici Herceg-Bosni.
U najmanju ruku od kraja listopada 1992., Prlić, Stojić, Petković i Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti s mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorija Herceg-Bosne.
Vijeće je smatralo da brojni zločini koje su snage HVO-a počinile nad muslimanima od siječnja 1993. do travnja 1994. uglavnom ukazuju na očigledan obrazac ponašanja. U većini slučajeva, zločine nije nasumice počinila šačica nediscipliniranih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili sudionici UZP-a kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne, ocijenilo je Vijeće.
U pogledu svakog od optuženih, suci su se većinom glasova uvjerili da su značajno pridonijeli UZP-u i da iz njihova doprinosa proizlazi da su namjeravali ostvariti zajednički zločinački cilj protjerivanja muslimanskog stanovništva.
02.05.2016., Zagreb - U Novinarskom domu odrzan je panel na temu: Sloboda medija u Hrvatskoj, na kojem su govorili: Sasa Lekovic, Gvozdec Srecko Flego, Nenad Zakosek, Vesna Alaburic i Melisa Skender. Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
5. Što kažu odvjetnici?
Odvjetnica Vesna Alaburić kaže da se ta presuda odnosi isključivo na individualnu kaznenu odgovornost pojedinaca kojima se sudilo i da činjenična utvrđenja u obrazloženju nemaju pravno obvezujuće značenje i snagu. Alaburić ističe da to nije presuda Hrvatskoj, čak i ako žalbeno vijeće ne promijeni kvalifikacije raspravnog.
"Zato na temelju te presude nitko od Hrvatske ne može zahtijevati naknadu štete", rekla je braniteljica Milivoja Petkovića.
Ipak smatra da je proces bio svojevrsno suđenje tadašnjem hrvatskom vodstvu, jer je haški tužitelj tvrdio da su Tuđman i dio najviših političkih i vojnih dužnosnika Hrvatske članovi udruženog zločinakog pothvata.
"Bilo je to i suđenje Hrvatskoj u širem smislu, jer je sukob Hrvata i muslimana u BiH tužitelj kvalificirao kao međunarodni", rekla je Alaburić i pojasnila da se ta kvalifikacija temeljila na tvrdnjama o izravnoj angažiranosti jedinica Hrvatske vojske na području BiH i kontroli vlasti u Zagrebu nad vlastima u Herceg-Bosni.
Posebno odbacuje ocijene da se na temelju važeće presude Hrvatsku može smatrati agresorom u BiH.
6. Što kažu povjesničari?
Uloga Hrvatske u ratu u BiH tema je oko koje se povjesničari ne slažu niti više od 20 godina nakon tog sukoba.
"Uloga Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH bila je pozitivna", tvrdi Ante Nazor iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dok Tvrtko Jakovina s Filozofskog fakulteta u Zagrebu smatra kako su se vlasti u Zagrebu "najprije umiješale krivo, a onda nikako".
"BiH, zemlja u kojoj je Zagreb mogao imati najodlučniji i najvažniji upliv, ostala je dramatičan podbačaj naših diplomacija i politika", smatra Jakovina.
Nazor kaže da prvostupanjska presuda ne uvažava činjenice da je Hrvatska među prvima priznala neovisnost susjedne države i da bez Hrvatske i Hrvata ne bi bilo nastanka niti opstanka današnje BiH.
'Nepravedno je i licemjerno onoga tko je vojno i humanitarno pomogao državi i Bošnjacima, kojeg su predsjednik i vojni zapovjednici toga naroda pozvali u pomoć, optužiti, a kamoli osuditi za udruženi zločinački pothvat ili agresiju na državu koju je zapravo spasio', rekao je. Optužbu da je cilj stvaranja hrvatskoga entiteta bilo njegovo pripajanje ili tijesna povezanost s Hrvatskom Nazor smatra apsurdnom "kada je to isto hrvatskom narodu u Federaciji BiH omogućeno Washingtonskim sporazumima iz 1994., koji je odobrila i podržala međunarodna zajednica".
7. Zašto je presuda važna?
"Ako se Tuđman, Šušak i Bobetko budu spominjali u pravomoćnoj presudi Prliću i ostalima kao članovi Udruženog zločinačkog pothvata (UZP), unatoč tome što je Žalbeno vijeće već odlučilo da oni nisu eksplicitno navedeni kao članovi UZP-a, onda će to biti perverzija povijesti jer ne postoji nijedna haaška presuda kojom je utvrđeno da su dužnosnici Srbije (odnosno SRJ) bili uključeni u UZP u BiH", kaže Luka Mišetić, jedan od odvjetnika generala Ante Gotovine.
Mišetić ističe da se još čeka rezultat obnovljenog postupka protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, u kojem se još može presuditi uključenost Beograda u UZP u BiH. No, bez obzira na to što se još čeka, činjenica je da zasad ni u presudi Radovanu Karadžiću ni u presudi Mladiću nije presuđeno da je postojala veza kroz UZP s Miloševićem i Beogradom. "Haaški sud može zatvoriti vrata s “povijesnim rezultatom” da su Tuđman i ostali bili umiješani u zločine u BiH, a Milošević i ostali nisu", upozorava Mišetić u izjavi za Večernji list.
