E, sad, ima li ta sumnja svoju osnovu?
Najprije uzmimo u obzir ključ njegova uspjeha. Prvo, u Hrvatsku je iz Kanade doletio praktički istim avionom s notornim Gojkom Šuškom iz jednako notornog Norvala, po kojemu je naša pretvorba i privatizacija uz "kriminalnu" dobila i pridjev "norvalska". Što je to značilo, zabilježio je novinar Milan Gavrović. Ekonomski stručnjak Dražen Kalogjera, brzo protjeran iz Tuđmanove blizine u začecima "kutleraja" iliti "norvalske privatizacije", ovako prepričava događaje s početka devedesetih:
"Naša je privreda krenula u nužne promjene već pedesetih godina, kad je u bivšoj Jugoslaviji ukinuta centralna, planska ekonomija. Od tada, poduzeća su postajala sve samostalnija, sa sve jačom tržišnom i izvoznom orijentacijom. Moj je stav bio da se ne smijemo vraćati na državno vlasništvo, nego da društveno vlasništvo treba izravno prenijeti na one koji su ga stvarali. Nije ga stvarala država, nego hrvatski građani i oni su ga morali dobiti, kao svoje privatno vlasništvo. Predlagao sam, dakle, masovnu privatizaciju, podjelu dionica i istovremeno stvaranje financijskog tržišta. Tako bi do okrupnjavanja vlasništva dolazilo po tržišnom, a ne tajkunskom modelu."
"Rušili su nas", nastavlja Kalogjera u razgovoru za Feral Tribune, "najprizemnijim argumentima. Na sjednicama Vlade, uglas se tvrdilo da ljudima ne treba dati dionice jer će ih oni zapiti. Doslovno tako".
Što je moje, što je tvoje?
U to vrijeme Mudrinić gradi karijeru savjetnika predsjednika Tuđmana, ubrzo postaje ministar zadužen za pomorstvo, promet i veze, potom napreduje do pozicije šefa Vijeća za telekomunikacije, pa 1996. postaje predsjednik Uprave (opet notorne) Hrvatske radiotelevizije.
Na čelo jednog od najprofitabilnijih poduzeća u državi dolazi 1998. godine kao provjereni ministarski kadar iz Vlade koja nesmiljeno provodi privatizaciju svega što vrijedi. Pogurava rascjep Hrvatske pošte i telekomunikacija, te zasjeda na čelo onog profitabilnijeg dijela – telekomunikacija.
To je onaj dio čiju je infrastrukturu skupo platila svaka obitelj, ali i lokalna samouprava u ovoj državi, da bi se na to u trenucima privatizacije olako zaboravilo, a infrastruktura u stvarnosti – iako ne na papiru – pripala njemačkom T-Comu. Zašto, pored svih problema i besparice lokalne samouprave, niti jedna od jedinica, osim Općine Primošten, nije tražila naplatu korištenja te infrastrukture? Nikome nije jasno. Sve je zaustavljeno na gunđanju pojedinih gradova, a misterij vlasništva nad DTK mrežom, koji to zapravo nije, ostao je neriješen.
Monopol u tranziciji
Tvrtka, naravno, zgrće ogroman profit, ponajprije iz razloga što konkurencija nema pristup tržištu dovoljno dugo da bi T-Com omastio brk skupim uslugama. Inače, to je bio modus operandi njemačkog telekomunikacijskog diva u Mađarskoj, Crnoj Gori i Makedoniji, no samo je kod njih otkriveno da je T-Com monopol plaćao plavim kuvertama političarima. Nadalje, tvrtka ubire rentu na infrastrukturu koju su platiti, ponovimo, hrvatski građani, koji pak i konkurenciji unatoč plaćaju telekomunikacijske usluge suhim zlatom.
Mudrinića će u Njemačkoj doživljavati kao jednog od najboljih kadrova koji su im se dogodili prilikom osvajanja tržišta tranzicijskih zemalja. Kako su to činili, najbolje znaju Mađari, Crnogorci i Makedonci, koji su se hrvatskom "tehnološkom višku" T-Coma pridružili u prosvjedu u utorak.
Zanimljivo je da ni naš pravedni predsjednik Ivo Josipović, iako je spreman potegnuti do Trilja zbog otvaranja 30 radnih mjesta, što je za svaku pohvalu, nije niti pisnuo kada je riječ o gubitku 450 radnih mjesta u tvrtki kojom upravlja uvaženi član njegovog ekonomskog savjeta.
Možda je malo pretjerano za reći, ali kada se sve zbroji i oduzme, stvarnost u kojoj je Mudrinić dosegao menadžerske visine bila je takva da vam je bilo potrebnije više talenta da propadnete nego da uspijete.
Ako konkurentnost znači isključivo otpuštanje, čemu onda ovaj sinonim?
O tome koliko je inventivan, govore i njegove inicijative. Iako je čelnik Vijeća za konkurentnost, ispada da je ono u čemu je najinventivniji kada je u pitanju podizanje konkurentnosti firme - otpuštanje radnika. U gotovo 13 godina svog mandata, prepolovio je broj zaposlenih i na tome ne planira stati. Obrazloženja su mu također toliko inventivna da bi ih trebao zaštititi u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo i naplaćivati njihovo korištenje, a prenijela ih je PR hrvatskog T-Coma Maja Weber u emisiji In Medias Res.
"Dobit koju HT ostvaruje, dobit je u okviru standarda dobiti telekom industrije u Europi. HT jest uspješna kompanija, ali nema govora o ostvarivanju bilo kakvih ekstraprofita, upravo jesmo uspješna kompanija jer smo godinama kontinuirano vodili proces restrukturiranja", kaže Weber.
Aha. Razlog njihovom uspjehu nije zgrtanje ekstraprofita (provjerite e-mail dok ste u inozemstvu i upoznajte značenje te riječi), nego odgovorno rezanje radnih mjesta i slanje ljudi na državni teret. Dobro.
"Gledajte, često se spominju i studenti i prekovremeni. Postojanje studentskog rada i prekovremenih sati ne isključuje i nije vezano za postojanje tehnološkog viška", nastavlja ona.
Dobro je, već smo mislili da je tajna uspjeha u jednoj od najvećih menadžerskih plaća u državi, onoj u džepu Ivice Mudrinića.
Osim što je u poziciji da na radost i dobrobit hrvatskog društva zarađuje 80 tisuća kuna mjesečno neto, plus ubode koju pinku od 3.000 dionica HT-a, Mudrinić je devedesetih iz zahvalnosti od naše države dobio još neke stvari.
Patenti
"Mudrinić je i stan i kredite dobio zbog svoje sposobnosti, znanja i patenata što ih je tako velikodušno stavio na raspolaganje svojoj jedinoj domovini", kazao je Franjo Tuđman kada je pravdao činjenicu da je zaslužni Mudrinić dobio stan od 167 kvadrata na Zelengaju vrijedan oko pola milijuna njemačkih maraka, a plaćen 40-ak tisuća.
Na famozne se patente pozivao i sam Mudrinić kada je prozivan zbog stana, ustvrdivši čak da je njegova obitelj na gubitku zbog te njegove velikodušne geste!
A to što nitko od nas ne zna koliko je Hrvatska na njima zaradila i čemu su oni uopće poslužili, to je stvar naše neinformiranosti.
