Prošli tjedan završen je u Haagu posljednji proces na sudu koji se već dvadeset i osam godina bavi zločinima počinjenima u ratovima na području bivše Jugoslavije. Nakon više od 160 optuženika, među kojima je bilo šefova država, ministara, vojnih i policijskih zapovjednika višeg i nižeg ranga, organizatora i izvršitelja ubojstava i progona, odgovor na pitanje jesu li nedužni ili krivi sada su nervozno iščekivali visoki dužnosnici Ministarstva unutrašnjih poslova i sigurnosnih službi Srbije Jovica Stanišić i Frenki Simatović.
Iako su na prvom suđenju oslobođeni krivice nakon žalbe tužiteljstva proces je ponovljen, te su ovaj put proglašeni krivima i svakom je izrečena zatvorska kazna u trajanju od 12 godina. Uz to što se radi o posljednjem riječ je i o najdužem sudskom procesu u povijesti Haškog tribunala. Od hapšenja i izručenja do izricanja presude trebalo je proći osamnaest godina. I što je najgore tu priči nije kraj jer sada i optuženici imaju pravo žalbe.
Prvo ih oslobode pa ih osude
Upravo sve navedeno, dugotrajnost procesa i činjenica da sud za ista djela osumnjičene jednom oslobodi, a drugi put kazni dugotrajnom zatvorskom kaznom, brojni pravni stručnjaci i zainteresirana javnost smatraju argumentacijom koja ukazuje na neučinkovitost i nedosljednost suda. Pri čemu treba naglasiti da spomenuta dvojica nisu jedini čija su suđenja (pre)dugo trajala, niti jedini čija je presuda nakon žalbe drastično izmijenjena. U sličnoj situaciji našli su se hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač, te srpski general Momčilo Perišić, uz razliku što su oni, za razliku od Stanišića i Simatovića, prvotno osuđeni da bi nakon žalbe bili oslobođeni svake krivice.
Posljednji proces i izricanje presuda dočekani su u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini s vidljivom ravnodušnošću i nezainteresiranošću. Interes nisu potaknula ni upozorenja da se radi o posljednjoj mogućnosti da se za pokretanje rata, etnička čišćenja i masovne zločine „službeno“, tj. sudski odgovornim proglasi politički i vojni vrh Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Dio odgovora na pitanje zašto je tomu tako sigurno leži i u spomenutim kontroverzama povezanima s radom samog suda. Osim toga, od događaja za koje se u optužnicama terete osumnjičenici prošlo je trideset godina pa je razumljivo da je i interes za tim temama splasnuo ili u potpunosti nestao unatoč tomu što ih neki i dalje svakodnevno koriste za raspirivanje međunacionalne mržnje i pogoršavanje međudržavnih odnosa.
Svaka javnost ima svoju istinu
O radu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, o uspjesima i neuspjesima, utjecaju na teoriju i praksu međunarodnog kaznenog prava napisane su brojne stručne publikacije i znanstveni radovi. Nema sumnje da će rasprave koje su na njemu vođene i odluke koje su sudska vijeća donosila nastaviti intrigirati pravne stručnjake na svim razinama. Međutim, treba naglasiti da je njihov pristup cijeloj problematici, pa samim time i očekivan ishod provedenih sudskih procesa, bitno drugačiji od onog kojeg ima ostatak javnosti. Dok su pravnici, bilo da je riječ o tužiteljstvu, obrani ili sucima, svoje zaključke donosili na temelju dokaznog postupka i utvrđenih činjenica koje su (izvan razumne sumnje) dokazivale nečiju krivicu ili nedužnost, javnost je očekivala istinu i pravdu. Naravno, svaka javnost svoju istinu i svoju pravdu.
S tim u vezi često se mogla čuti primjedba da Haški sud nije ispunio svoju misiju jer nije doprinio normalizaciji odnosa u regiji i pomirbi među nekoć zaraćenim stranama. Problem je u tome što to nikada i nije bila zadaća ovog suda. Njegova jedina zadaća bila je dokazati počinjenje ratnih zločina i kazniti odgovorne. Jesu li sankcionirani svi odgovorni za sve zločine koji su počinjeni 1990-ih na području bivše Jugoslavije? Nažalost nisu, kao što nikada i nigdje u prošlosti nisu sankcionirani svi ratni zločini.
Ali, znači li nepostojanje sudske presude ujedno i nepostojanje ratnih zločina, odnosno nepostojanje ratnih zločinaca. Naravno da ne. Uzmimo samo primjere iz nekih prošlih ratova. Brojni državnici i vojni zapovjednici poput Hitlera, Himmlera, Pavelića ili Luburića nikada nisu sudski proglašeni ratnim zločincima pa ipak ne postoji nitko (normalan) tko bi to osporavao. Ta kvalifikacija proizlazi iz mnoštva dokumenata i svjedočanstava, uključujući i one dobivene na sudskim procesima drugim optuženicima. Tako bi moralo biti i kada su u pitanju ratovi na području bivše Jugoslavije.
Milijuni stranica dokaza
Haški sud ostavio nam je u nasljeđe milijune stranica dokaznog materijala koji u detalje opisuju etnička čišćenja, progone, silovanja i masovna ubojstva. Ti materijali vrlo precizno navode imena srpskih, hrvatskih i bošnjačkih vojnih, paravojnih i policijskih postrojbi koje su u spomenutim zločinima sudjelovale. To što za mnoge zločine nije utvrđena pojedinačna ili zapovjedna odgovornost nije alibi da se poslijeratna društva ne suoče s onim što je neosporno.
A tu dolazimo i do ključnog problema. Žele li se ta društva uopće suočiti s ratom i ratnim nasljeđem a da pritom žrtve i zločince ne promatraju i vrednuju po nacionalnom ključu? U Njemačkoj je nakon 1945. započeo proces denacifikacije koji je između ostalog podrazumijevao zabranu rada političke stranke čiji su dužnosnici svijet odveli u Drugi svjetski rat. Zabranjeno je postalo veličanje ključnih ličnosti te stranke i isticanje stranačkih simbola. Iako obračun s povijesnim nasljeđem na svim razinama i u svim segmentima društva nije tekao glatko, iako svi odgovorni nisu sankcionirani, službeni narativ koji se svodio na bezrezervnu osudu nacističkog režima bio je neupitan. Što je posebno dolazilo do izražaja u odgoju i obrazovanju mladih generacija.
Zločinci se proglašavaju herojima
I upravo to čini veliku razliku u odnosu na postjugoslavenski prostor. Stranke čija su rukovodstva i članovi sudjelovali u organiziranju i provođenju zločina ne samo što i dalje postoje nego su i dalje na vlasti. Pojedinci koji su poticali progone i sukobe i dalje obnašaju visoke političke i državne funkcije. Osuđeni ratni zločinci proglašavaju se nacionalnim herojima, a u školama se propovijeda „naša“ istina koja u svakom smislu isključuje „njihovu“. U takvoj atmosferi sve i da su sudski procesi u Haagu trajali bitno kraće, da je doneseno daleko više presuda i da je sve to popraćeno s dodatnim milijunima stranica dokaznog materijala odnos prema prošlosti ne bi se bitno promijenio. Niti neće dok god sretniju budućnost pokušavamo graditi negiranjem nesreće u prošlosti.
Ili, kako je Davor Gobac u pjesmi vrlo prigodnog naslova – „Ja volim samo sebe“ – objasnio:
„Tamne mrlje prošlosti
Na tvojoj bijeloj košulji
Veš mašina budućnosti
Nikad neće oprati.“
