JE LI GA ZAGREB ZASLUŽIO? /

Milijardu kuna za mutne, rođačke veze preslika su realnosti. Možete li uopće zamisliti ovaj scenarij?

Image
Foto: Pixsell

Možete li zamisliti drugačiji Zagreb, pita se u svojoj jubilarnoj 100. kolumni za Net.hr Hrvoje Klasić

11.2.2020.
13:00
Pixsell
VOYO logo

Uz gradonačelnika glavnoga grada Hrvatske vežu se brojne afere. Sumnjiči ga se za pogodovanja pri sklapanju poslovnih aranžmana, za nezakonita zapošljavanja uvjetovana stranačkim, prijateljskim i "rođačkim" vezama, netransparentnost u trošenju gradskog novca i druge oblike zloporabe službene dužnosti. Istina, nitko nije kriv dok mu se sudski ne dokaže krivica, ali u društvima u kojima postoji (samo)svijest o ulozi i odgovornosti od građana izabranih predstavnika u obnašanju javnih funkcija najčešće je i sumnja u nečasne radnje dovoljna za časno i samoinicijativno povlačenje s pozicije moći.

Nažalost, gradonačelnik Zagreba nije usamljen u problemima s kojima se suočava. Slični muče njegove kolege širom Hrvatske uz "malu" razliku što oni ne raspolažu proračunom većim od milijardu eura. Ali, ako izuzmemo iznos društvenog novca kojim mogu manipulirati i iznos štete koju su počinili, modus operandi većine lokalnih šerifa (i šerifica) gotovo je identičan.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nezakonitost u radu, nestručnost i nemoralnost česte su osobine političara koji obnašaju vlast na lokalnoj, ali i na najvišim razinama u Hrvatskoj. Ne svojom voljom i ne zbog promaknuća na neku prestižnu funkciju npr. u institucijama Europske unije ili UN-a hrvatsku vladu je u proteklih godinu dana napustio velik broj ministara. Neki nisu poštivali zakone koje su sami predložili, neki nisu mogli objasniti podrijetlo vlastite imovine, a neki su se, uz sve prije navedeno, pokazali i kao simpatizeri zločinačkih, ekstremno nacionalističkih i genocidnih pokreta.

Ništa od svega spomenutog nikome u Hrvatskoj nije novost. Zato cilj ovog teksta i nije postavljanje dijagnoze bolesti nego rasprava o mogućim načinima izlječenja. Pritom sam u startu svjestan da će jednom dijelu javnosti ono što ću predložiti zvučati prebanalno, drugom "izdajnički", a trećem možda (pre)avangardno. Umjesto teorijskog uvoda evo jednog konkretnog primjera koji može poslužiti kao poticaj za razmišljanje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Renesansa u Rostocku

Rostock je grad u Njemačkoj na obali Baltičkog mora s nešto više od 200 tisuća stanovnika. Između ostalog, poznat je po 600 godina starom sveučilištu, jednoj od najprometnijih luka za putnički i robni promet, razvijenoj brodogradnji, IT industriji i turizmu. Uzevši u obzir različite parametre ovo je danas jedan od najpoželjnijih gradova za život u Njemačkoj.

Prošle godine na izborima za gradonačelnika Rostocka pobijedio je čovjek koji ne samo što nije Nijemac, nego čak nema ni njemačko državljanstvo. Njegovo ime je Claus Ruhe Madsen i po nacionalnosti je Danac. Svoju predizbornu kampanju nije temeljio na zazivanju njemačke prošlosti niti na jeftinim populističkim frazama. Ovaj uspješni poduzetnik i nezavisni kandidat povjerenje građana stekao je nudeći konkretne prijedloge za modernizaciju Rostocka i privlačenje stranog kapitala, posebno iz zemalja u susjedstvu poput njegove rodne Danske. Jedna od kvaliteta koja je kod birača zasigurno igrala važnu ulogu pri izboru bila je i Madsenova iskrena posvećenost ekologiji, zaštiti okoliša i održivom razvoju.

Ovdje ću stati. I zamoliti vas da na trenutak pokušate zamisliti na čelu svoga grada modernog, poslovno uspješnog, socijalno osjetljivog, ekološki osviještenog, nacionalno/vjerski/rasno/rodno tolerantnog državljanina neke razvijene europske zemlje. Dakle, gradonačelnika koji neće zapošljavati po stranačkoj ili rodbinskoj liniji, koji se neće okružiti poslušnicima i mediokritetima, koji neće ući u politiku zato što ni u čemu drugome nije uspio, nekoga tko će se pri obavljanju gradonačelničke dužnosti voditi javnim, a ne vlastitim interesima.

Ne zvuči nemoguće? Evo onda još smjelijeg scenarija. Imajući u vidu da su državljani Hrvatske zajedno s državljanima ostalih 26 zemalja ujedno i državljani Europske unije zamislite na trenutak da mandatar za sastav hrvatske vlade za ministra financija izabere nekog iskusnog Nijemca, za ministra obrazovanja Finca, kulture Nizozemca, uprave Francuza, socijalne politike Šveđanina ili turizma Španjolca.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Normalni poredak

Netko bi mogao prigovoriti da takve stručnjake ne možemo platiti. Što baš i nije točno. Jer, rješenje bi se lako moglo pronaći samo u rezanju već postojećih troškova. Npr. u smanjenju broja službenih vozila, ako znamo da ih hrvatska ministarstva imaju 200 puta više od danskih.

"Suverenisti" bi strance sigurno doživjeli kao prijetnju nacionalnim interesima. Iako praksa pokazuje upravo suprotno, tj. da najveću prijetnju hrvatskim interesima posljednjih 25 godina nisu predstavljali stranci već sami Hrvati. Osim toga, kao što sam siguran da se netko rođen u Brazilu kada zaigra za hrvatsku nogometnu reprezentaciju za pobjedu bori jednakim žarom kao netko rođen u Hrvatskoj, još sam sigurniji da bi unapređenje kvalitete života u državi poput Hrvatske svakom strancu, kao ministru, bio poseban izazov.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Možda je ovo što predlažem neostvarivo, a možda baš predstavlja jedno od rješenja ne samo za uspješan razvitak Hrvatske nego i jedan od načina daljnjeg razvijanja europskog projekta političke i ekonomske suradnje i solidarnosti.

Kakvim god rješenjima se nadali sigurno je da ona neće doći sama od sebe. Jer, kako je svojevremeno ustvrdio Czeslaw Milosz, "čovjek teži da poredak u kojem živi smatra normalnim". Iako je poljski nobelovac ovom konstatacijom s početka 1950-ih aludirao na nemoć pojedinca u društvu neslobode i "zarobljenog uma" hrvatska praksa normaliziranja nenormalnog tj. činjenica da na vodeće pozicije uporno biramo ljude sumnjivog morala i upitne kvalitete samo dokazuje da vanjska sloboda nije garancija normalnog funkcioniranja uma.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
FNC 20 PROPUŠTENE
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo