Dječje sjedalice, igračke, wc školjke, kauči, miješani komunalni otpad. Sve to odbačeno na hrpama možete vidjeti ako posjetite ili živite u Zagrebu. Pronašli smo ih u baranjskom Kozarcu.
Tada golobradi mladić - Jasmin, danas je obiteljski čovjek, otac dvoje djece. I dan danas pomaže zajednici: nije otišao u braniteljsku mirovinu, već svakoga jutra ustaje kako bi išao na posao gdje kosi travu uređujući prometnice.
Prvi predsjednik Franjo Tuđman 6. kolovoza 1995. podignuo je Hrvatsku zastavu na Kninskoj tvrđavi. No dan ranije, tada osamnaestogodišnji Jasmin s dvojicom kolega Mariom Bilaćem i Eduardom Baltićem skinuo je srpsku zastavu s istogjarbola. Jedan drugome penjali su se na ramena ipod prijetnjom snajperske paljbe, Jasmin je dohvatio zapetljani lanac na kojega je bila zakačena zastava.
"Taj jarbol je bio, pa evo možda tako debljine i stao povlačiti. No vidio sam da ja to neću moći jednom rukom strgnuti da bi Korade rekao da se objesim na taj lanac i nek se ljuljam dok to ne pukne. Tako je i bilo. Ja sam se uhvatio puštajući noge na jedno tri ili četiri metra visine potežući taj lanac. Kad je to puklo s tim lancem sam i ja na leđa pao", prepričao nam je hrvatski branitelj Jasmin Hadžić.
Jasmin je 1991. u Slavoniji tijekom rata izgubio oca i brata, a četiri godine poslije skidanje srpske i postavljanje 20-metarske hrvatske zastave označio je kraj rata.
"Kad je to sve se završilo, kad su se stvari slegle, onda smo mi tek ustvari vidjeli da smo mi bili ti koji smo završili rat. Skidajući srpsku zastavu s trona velikosrpske ideje i politike koja je vladala u to doba", ponosno se prisjeća Hadžić.
S dvojicom, za tu akciju odabranih kolega iz 7.gardijske brigade, legendarnih Pume često je u kontaktu, no prioritet mu je obitelj - dvoje djece kojima je i danas heroj. Heroj koji im kontrolira zadaće i vodi ih na treninge.
Svakog jutra Jasmin sjeda u svoj traktor, kojim krči travu i raslinje, radeći u tvrtki koja se bavi održavanjem prometnica. Bez obzira na herojstvo, kolege ga ne štede kad treba zasukati rukave i odraditi posao. Jer kad je rat završio, Jasmin se vratio civilnom životu. Na vojnu mirovinu nije pomišljao.
"Maknuo sam se od te ratne zbilje. Naravno, nikad nisam zaboravio, niti želim, niti smijemo to zaboraviti. Ali mislim da ne trebamo ni svi živjeti baš da samo živimo tom vremenu. Povijest je ta koja piše knjige, a mi kao branitelji trebamo biti osovina te države", govori Jasmin.
Heroj u ratu, ali za mnoge, ne samo obitelj i kolege, Jasmin je heroj i u miru.
