Neki bi rekli da se u tri dana ne može ništa doživjeti ni vidjeti, ali Teheran nudi brojna iznenađenja.
Službeni put u Iran nešto je što se ne odbija. Već kod pakiranja kufera rade se prve greške jer se u njega slažu veste i majice dugih rukava, za ne daj Bože. Međutim, kad smo sletjeli u Teheran i osjetili vrući vjetar i pijesak u očima, shvatio sam da nije bilo potrebno ponijeti 20 kilograma prtljage. Izlazak iz putničkog terminala na otvoreno bio je šokantan. Vojska, policija, vrućina, pogledi uprti u nas - dovoljno da se čovjek zapita: Što je ovo meni trebalo?
U Iranu sve ide sporo, pa tako i provjera putovnica. Nakon dva sata sjeli smo u autobus švedskog proizvođača s crvenim kožnim sjedalima, koji je nekad prevozio neke druge djelatnice u noćnu smjenu u nekoj drugoj državi.
Pred nama je sat i pol vožnje kroz grad do drugog aerodroma gdje smo bili smješteni. Teheran je grad od gotovo 10 milijuna ljudi, a ima samo 55 hotela pa je posve normalna osuda na duga putovanja autobusom.
Prva večer u Teheranu već je ponudila svoja iznenađenja. Večera s gospodarstvenicima i prvim gospodinom na prvi je pogled izgledala dosadnjikavo. Gladni i iscrpljeni od puta jedva smo čekali večeru. Uz švedski bus, u Iranu se služio i švedski stol. Pravi šok za oči i nepce! Začini i boje koje do sad nisam vidio. Piletina u crvenom slatkom začinu bila je tek početak, a govedina s roštilja dovodi do ekstaze. Desert nisam uspio uhvatiti, a i da jesam, ne znam gdje bih ga strpao. Svi smo već lagano prejedeni, a u maniri balkanskog mentaliteta hvata nas fjaka.
Za dizanje atmosfere pobrinuli su se lift i prvi gospodin. U liftovima jasno stoji da su za samo četiri osobe. No, Protokol je, čini se, bio u žurbi pa su se svi nagurali u ona dva lifta. Odjednom, čujemo dozivanje i lupanje po vratima, red hrvatskog, red engleskog, a iranska tajna služba sjatila se oko liftova. Rukama su otvorili vrata, a kad ono, na metar i pol ispod nas naziru se ulaštene cipele prvog gospodina i ostatka delegacije. Snimatelji su, naravno, odmah ukazali, ali Iranci snimanje ne dopuštaju. Donosi se stolac i prvi gospodin izlazi elegantno, kao u nekoj dobroj komediji, a za njim i ostatak delegacije. Jakov je to stoički podnio i u maniri ništa me ne može pokolebati zaputio se prema stepenicama, dok je ostatak dvorane padao od smijeha. I tako je završio prvi dan u Teheranu.
Tajne iranske tajne službe i tajnika hrvatskog veleposlanika
Za drugo jutro planirali smo na Grand Bazaar, u Azadi Tower i Milad Tower, no naš prijatelj Josip iz hrvatskog veleposlanstva večer prije rekao je da ništa od toga. Dozvole smo od iranskog veleposlanstva dobili još u Zagrebu, ali prema Josipovim riječima, možemo zaboraviti sve što smo dogovorili, jer ovdje vrijede neka druga pravila. Tako su odjednom propale i naše akreditacije, jer ni to, prema njegovim riječima, ovdje ne vrijedi.
Grand Bazaar
Bez obzira na sve, zaputili smo se na Grand Bazaar, a negdje usred grada u autobusu se stvorio Darjuš, turistički vodič iz tajne službe. Nismo shvatili gdje smo ga pokupili jer je autobus stajao samo na semaforima, a tamo se vrata nisu otvarala. Ali zato valjda radi u tajnoj službi! Naravno da smo od tajne službe čuvali tajnu koju nam je prijatelj Josip otkrio o dozvolama. Krenuli smo snimati, u modu u sat vremena uhvati što možeš jer druge prilike nema. Odustali smo od Azadija i Milad Towera, ali smo ukrali nešto kadrova na Bazaaru. Njih smo uspjeli vidjeti tek u prolazu, iz autobusa.
Milad Tower
Azadi Tower
Zaputili smo se u hotel s pet zvjezdica u kojem je bila smještena naša predsjednica. Očekivali smo dobar internet kako bismo poslali materijal u Zagreb, ali u Iranu se čovjek ne može osloniti na dobru internetsku vezu. Drugi dan završio je oko ponoći u hotelu, s usputnom SMS porukom našeg dragog Josipa da ipak imamo sve dozvole. Da izbjegnem živčani slom, u kufer spremam nekoliko vrećica začina i magnetića koje sam kupio u žurbi, samo da ne mislim na početak tog divnog prijateljstva.
O nastavku naše avanture čitajte u idućoj kolumni.
