"Glavni urednik" WikiLeaksa Julian Assange se skriva. Ako promoli glavu iz mišje rupe, unatoč tome što svojim radom služi čovječanstvu, u najboljem će ga slučaju uhititi. Pola državnika na svijetu bi ga radije vidjelo mrtvog i bijelog, nego u zatvoru ovako živahnog i samo sijedog. Tradicija ubijanja progresivnih, inteligentnih ljudi nije nimalo strana tom istom čovječanstvu, koje se neće baš odmah mašiti pištolja, nego će najprije iskušati druge metode.
Assange je tako već postao silovatelj, terorist, špijun i antiamerički operativac kojem su ruke umrljane krvlju. Zadnji mu je nadimak prišila Sarah Palin, žena upitnih umnih performansi, koju ju je stranka poprilično umrljana krvlju (makar tako o republikanskoj politici prilikom "oslobađanja, a ne pokoravanja" svijeta svjedoče curenja na WikiLeaksu) kandidirala za zamjenicu predsjednika države.
Država je to u kojoj većina stanovnika malo mari za koncept ratnoga zločina (i tu nije usamljena), kao i za ratove koje (službeno ne) vode po globusu, ili za činjenicu da ne podliježu Međunarodnom sudu za ratne zločine. Sukladno tome, ne mari ni za dokaze WikiLeaksa o mučenjima i ravnodušnom ubijanju civila mecima njihove proizvodnje. Takav se zaključak da izvući iz kampanje za opće izbore u SAD-u minuloga mjeseca.
Ukoliko potražite razloge ovakvog razmišljanja prosječnog Amerikanca, vjerojatno ćete naići na objašnjenje da je on zasićen pričama o ratu jer je rat za njegovu domovinu praktički trajno stanje. Drugo, iako svaki dan može vidjeti na ulici vojnika koji nema više od 18 godina i 18 dlaka na bradi, rat je prilično nevidljiv i daleko. Amerikanca od ostatka svijeta u kojemu vodi ratove, naime, dijele čak dva oceana. Treće, WikiLeaks je dokumente o Iraku objavio "predavno" i "tema više nije tako vruća", iako je bunt dokumenata o zločinima objavljen pred same izbore. I četvrto, neizostavna gospodarska kriza.
Umiveni nacisti novoga doba
Stvarni je razlog upravo nezahvalan, neinformiran, samoobmanjivanju sklon, sebičan čovjek u kojem čuči nacist, zato što ide linijom manjeg otpora i grije se toplinom čopora. Ne toliko u hitlerovskom smislu (koji je nakon Drugog svjetskog rata postao vrlo nepopularan, a popularnost ideje i neimanje vlastitog stava je preduvjet zatucanosti koja je preduvjet svakom šovinizmu), nego plemenskom. Takav se nacistoid vodi jednom od najglupljih, ali i najpopularnijih i najefikasnijih teza ikada: moje pleme je bolje od susjednog ili onog s čijim se predstavnicima nikada nisam rukovao.
"Mogućnost Radikalnog Zla – recimo da je najčistiji obrazac toga Auschwitz – nije danas ništa manja nego što je bila 1910., u vrijeme (ruskog fotografa Sergeja Prokudina) Gorskog. Pročitajmo Orwellove rasprave o Hitleru (Zašto pišem i drugi eseji) u kojima ćemo vidjeti do koje je mjere ljudska potreba za Zlom, za ratovanjem, za borbom, konstitutivna. Prisjetimo se Heraklita ('Rat je otac svih stvari, kojih jesu da jesu a kojih nisu da nisu'), Aristotela i Platona, pa onda zavirimo u našu danas sasvim otvorenu kolektivnu podsvijest, internetske forume, i vidjet ćemo kako je potencijal fašizma oko nas neiscrpan. On je možda i veći od potencijala Dobra – ako je takva razdioba moguća, a načelno vjerojatno jest", piše neuobičajeno zabrinuti Boris Rašeta, koji i najljuću brigu preferira okrenuti na zajebanciju bez kukanja, moraliziranja i Weltschmerza.
Nije to bez vraga. Europljani tjeraju Rome, postrožuju imigrantske zakone i – vidi čuda – za krizu tu i tamo okrivljuju došljake. U Hrvatskoj je tek divno. Klinci su nam bolno nezainteresirani i krivo informirani, po svemu sudeći i krivo odgojeni, što su pokazali depresivni rezultati istraživanja GONG-a među srednjoškolcima. Ta klinčurdija – koja je navodno u dobi kada bi trebala biti otvorena i nerealno liberalna, i na koju se, navodno, polažu nade da će jednog dana zamijeniti potrošene, uprljane strukture vlasti i donijeti nešto bolje ovoj državi – dobrim dijelom smatra da "oni, Hrvati" trebaju imati više prava od drugih nacionalnosti u Hrvatskoj. Više od 70 posto ih ne zna da je Nezavisna Država Hrvatska bila jadan, minijaturan priljepak nacističkoj Njemačkoj. Homoseksualce smatraju bolesnicima, a slobodu izražavanja i širenja informacija sporednom.
Djeca su nam glupa. Gdje je to bolje sutra?
Vlada bi trebala kontrolirati informacije i odlučivati koje od njih ugrožavaju državu, "misle" oni. Ma nemoj. Po toj je logici WikiLeaks davno trebao biti srušen, a Assange u zatvoru ili spržen na električnoj stolici. Ta je logika također presudila da Registar branitelja ostane tajan, da Hrvatska ima golemi deficit zbog kojeg Rohatinski dvaput tjedno spašava kunu, a krediti rastu nebu pod oblake. I, da ne zaboravimo, to je razlog maltretiranja Marka Rakara, čovjeka koji je potrošio daleko više sati inspiracije i perspiracije na demokraciju od bilo kojeg mamlaza što se preko stranačke liste dokopao pozicije da kvalificirano priča kako je objava Registra protivna državnom interesu.
Nije bolje ni preko kapije: prema pričanju redatelja Stevana Filipovića, obrijana se klinčurdija u publici kina koje je prikazivalo jedan od gledanijih filmova novije srpske kinematografije, pri najmučnijim scenama, primjerice onoj koja prikazuje ubojstvo Roma, smijala i navijala. Takvi možda nisu u većini, ali su najglasniji. Da sutra netko ponovno krene huškati, nacrtali bi se u sekundi na prvoj liniji obrane pljačke i ubijanja, i tu srpska mladež nije izuzetak. No, zato su ovi što šute jer se slažu i misle da su pametniji zato što ne vide dalje od osobnog ili uskoplemenskog interesa ta većina s pravom glasa koja svakom narodu daje vlast koju zaslužuje.
Većina je to koja daleko premašuje 50 posto stanovništva. Ostatku preostaje nada da je NASA zaista pronašla inteligentni(ji) život u svemiru i da izvanzemaljci daju azil političkim emigrantima sa Zemlje.
