Tokom dvanaestogodišnje stranačke vladavine Ive Sanadera i Jadranke Kosor, Hrvatska demokratska zajednica – stjecajem različitih okolnosti, a ponajviše zahvaljujući pritisku približavanja Europskoj uniji – bila je civiliziranija i naprednija od same sebe. Sanader je, bez ozbiljnijeg unutrašnjeg otpora, uspijevao vući poteze koji su se kosili sa suštinom HDZ-a zato što je bio politički uspješan i zato što je novcem i samouvjerenim gardom izgradio upravljački mehanizam koji je strogo kažnjavao svaki oblik neposluha te sumnje u vođinu nepogrešivost. Kosor je takvu politiku mogla nastaviti zahvaljujući snazi funkcije na kojoj se zatekla i naklonosti pojedinih HDZ-ovih samoproglašenih patrijarha, poput Vladimira Šeksa: kao što smo noćas vidjeli, mogla je tako sve do prvih pravih unutarpartijskih izbora.
Pobjeda Tomislava Karamarka, kao i ulazak dr. Milana Kujundžića u drugi izborni krug, pa kao i izbor dr. Drage Prgometa za zamjenika predsjednika, pokazatelji su konačnog HDZ-ova svođenja na vlastitu mentalnu mjeru: radi se o politički organiziranoj skupini sirovih nacionalista koji se rukovode primitivnim političkim porivima i koji žele da stranka funkcionira kao vojno-obavještajna formacija, neka vrsta civilne hunte.
Karamarko – politički poluamater
U čemu je tajna Karamarkova trijumfa? Taj politički poluamater imao je najneuvjerljivije javne nastupe u podugačkoj kampanji, šutio je i nije se obazirao, nije odgovarao na vrlo konkretna pitanja koja su mu postavljali protukandidati, falsificirao je ključne momente iz svoje političke biografije, poput izmaštanog razlaza sa Stjepanom Mesićem zbog svjetonazorskog neslaganja, njegov jučerašnji govor u Lisinskom predstavljao je nakupinu općenitosti o domoljublju, tuđmanizmu i radikalnom antikomunizmu, što su, više-manje, floskule kojima su baratali i ostali kandidati za funkciju HDZ-ova šefa...
Atmosfera straha, sijanje mržnje...
Tajna je u uvjerljivosti Tomislava Karamarka i ljudi kojima je okružen, u neposrednim kontaktima s delegatima na HDZ-ovu Saboru. Karamarkova družina sastavljena je od bivših visokih službenika tajne policije, šefova veteranskih i stradalničkih organizacija, umirovljenih časnika Specijalne policije i gardijskih brigada, od prijatelja i suboraca haškog osuđenika Ante Gotovine, a pomagale su i dobre veze s Katoličkom crkvom na svim razinama: ti ljudi bili su uspješni u uvjeravanju da je Karamarko najbolji izbor jer ih je milje u kojem su stasali naoružao vještinom i brojnim korisnim informacijama. Tajna je, također, i u tome što je novi predsjednik HDZ-a proteklih mjeseci smišljeno puštao da bujaju mistifikacije u vezi s njegovim mandatima na čelu tajnih službi i policije: shvatio je da može profitirati samo na atmosferi straha, koja se širi oko njega, te na usputnom sijanju mržnje prema Srbima i antifašistima.
Tašt čovjek, obuzet svojom veličinom
No, Tomislav Karamarko nije nikakav mahniti revolucionar kojeg vode emocije, premda je jedan dio njegovih uspaljenih ideoloških stavova proizvod obiteljskih trauma i osobnih frustracija. On je, ponajprije, tašt čovjek, obuzet svojom veličinom i važnošću, i vrlo racionalan kad su u pitanju njegovi interesi. Iako se 2002. dosta ružno razišao s Mesićem, zbog neslaganja oko koncepta obavještajnog sustava, tri godine kasnije pristao je doći na položaj ravnatelja Protuobavještajne agencije, gdje mu je Mesić bio jedan od dvojice nadređenih.
U rano ljeto 2009. poslušao je Sanaderov nalog o smjeni ravnatelja policije Vladimira Fabera, s kojim Karamarka veže dugogodišnje prijateljstvo, i dopustio je da mu Sanader i Robert Ježić postave Olivera Grbića za ključnog policijskog operativca. Nije se bunio i nije prosvjedovao jer je želio spasiti svoju ministarsku kožu, e da bi se koji mjesec poslije prometnuo u zvijezdu antikorupcijske kampanje u kojoj je glavna meta bio upravo Ivo Sanader. I sad će biti racionalan i pragmatičan.
Zamke za Milanovića
Pacificirat će protukandidate davanjem različitih koncesija da bi iduće izbore u HDZ-u – koji bi se trebali održati do kraja 2013. i po načelu "jedan član – jedan glas" – dočekao bez ozbiljnije konkurencije. Ublažit će tvrdu nacionalističku retoriku zato što mu je jasno da vlast u Hrvatskoj, za razliku od vlasti u HDZ-u, ne može osvojiti ispraznim radikalizmom i oživljavanjem šovinističkih ideja iz HDZ-ova prvog desetljeća. Nevolja je, međutim, u tome što kod Karamarka zasad nema ni obrisa nečega što bi se moglo nazvati suvislim političkim programom, zasad nema ničega osim straha, mržnje i mistične šutnje. On, na koncu, neće zazirati ni od razgovora s premijerom i šefom SDP-a Zoranom Milanovićem, ali će istovremeno Vladu potkopavati podzemnim metodama na koje Milanović nije naučio i koje, uostalom, duboko prezire.
Karamarku pritom neće odmoći mreža ljudi koju je ostavio u represivno-sigurnosnom aparatu, ili barem utemeljena sumnja da takva mreža postoji. Prva greška koju Milanović može počiniti jest ta da podcijeni novog HDZ-ova lidera: premda je javno neuvjerljiv i politički netalentiran, to je čovjek koji nesumnjivo poznaje tehniku osvajanja vlasti. Drugi mogući premijerov promašaj bilo bi pristajanje da se politička utakmica vodi na terenu koji će izabrati Karamarko, a to je teren patriotskog dokazivanja i šupljeg zaklinjanja u hrvatstvo kao najveću vrijednost.
Za Danas.hr piše: Ivica Đikić, glavni urednik tjednika Novosti
