Više se proteklog tjedna govorilo o krizi predstavničke demokracije u Hrvatskoj, i to s gornjih etaža moći, negoli u dva desetljeća otkako je taj vrli model uređenja vlasti ovdje na snazi.
Zavapio je njoj poimence na pomoć šef SDP-a Zoran Milanović, a i odvjetnik HDZ-a Vladimir Gredelj udario je u sličnu kuknjavu. Njihove pozicije unekoliko se razlikuju – ipak si oni tu međusobno konkuriraju – no doći ćemo i do onog što ih veže.
Predsjednik i prijatelj
Luku BebićaGredelj se okomio na predsjednika Hrvatskog sabora ujedno člana Predsjedništva HDZ-a, zbog Bebićeva nuđenja privatne materijalne pomoći Ivi Sanaderu. Pritom je naglasio da govori kao počasni predsjednik Udruge hrvatskih sudaca, a ne kao odvjetnik HDZ-a. Ali, i Bebić je prethodno također pojasnio kako je vlastitu kuću obećao prijatelju u svrhu eventualne sudske jamčevine, naime, čisto kao privatno lice, ne kao predsjednik Sabora. Sukob interesa?
Dapače, i nipošto samo to – Bebić je prošlost hrvatskog parlamentarizma, zaključio je Vladimir Gredelj. Luka Bebić ne može biti i predsjednik i prijatelj, no HDZ-ov kadija Gredelj može i tužiti i suditi. Malo odvjetnik, malo sudac, malo kojetko. A nastupio je itekako u ime HDZ-a, na specijalnom zadatku odstrela jedinog preostalog višeg kadra lojalnog dojučerašnjem neupitnom božanstvu te stranke, od kojeg se sada valja prati.
Klinički nesuvislo mlaćenje kojekakvih utvara
Pa da nije upravo tako i ama baš nikako drukčije, niti bi se truli konformist poput Gredelja odvažio na izdvajanje svog mišljenja, niti bi zatim ostao na platnoj listi HDZ-a. Ta stranka se već i ritualno u javnosti ograđuje od vlastite sramotne prošlosti, što konkretni protagonisti ne bi tako zdušno činili da u njoj nisu osobno sudjelovali. Ako je Luka Bebić prošlost hrvatskog parlamentarizma, to se s istim pravom često može čuti za kompletan HDZ.
Očajničko ponašanje te farsične stranke u parlamentu i šire precizno ukazuje na definitivne razmjere općeg joj stanja. Njezino klinički nesuvislo mlaćenje kojekakvih utvara oko sebe, dalo je iznad svega opoziciji jedinstvenu priliku za stvaranje dojma o presudnom demokratizacijskom boju, uslijed kojeg potonja ima rezona demonstrativno napustiti sabornicu. A to nije povlačenje na rezervni borbeni položaj, nego pothvat svojevrsne opsade vlasti uoči izbora.
'Ako ne ide ovo drugo, ne ide ni ono prvo'
Taktički, oporbena Kukuriku koalicija time je značajno uvećala prednost. I usput je odigrala figuru poistovjećivanja s gnjevnim pukom koji sam odavno nema pristupa na Markov trg. Narodu je ionako preko glave parlamenta i tamo gajene demokracije općenito. Ali, stratešku relaciju na kojoj se zapravo nalaze vladajući i opozicijski dio Sabora lijepo je prije nekoliko dana ilustrirala Andrije Hebranga Ivana Drmićamobitelska prepiska između A inače bi se reklo da jedni po drugima pucaju toliko da im se niti ne hlade cijevi.
Hebrang, naime, unutar prilično raširenog načina međustranačke komunikacije, poslao je kolegi iz HDSSB-a ponudu što je kasnije citirana kao "ako ne ide ovo drugo, ne ide ni ono prvo". Drugo je bila zastupnička dopuna za kvorum neophodan HDZ-u, prvo je nova putovnica za Branimira Glavaša. HDZ više ne posjeduje nikakvu dodanu vrijednost za kompenzaciju ugaslog političkog sadržaja, doduše, pa je Hebrang provaljen usred dražbe. Uzalud mu perverzno snubljenje SMS porukicama, a osobito javno zaklinjanje u istinoljubivost.
Preusmjeravanje urođene mesožderske grabežljivosti
O kakvoj se igri među njima načelno radi? Austrijski biheviorist Konrad Lorenz dobio je prije četrdesetak godina Nobelovu nagradu za velebna otkrića, poput dokaza o evolucijskom razvoju ljubavi iz, pojednostavljeno kazano – mržnje. U potrazi za ključnom karikom promatrao je, među ostalima, grgeče u kružnom plesu obreda parenja i zaključio kako su trzavi cik-cak pokreti riba nastali spajanjem polovica uzoraka ponašanja koji znače agresiju i povjerenje. Po erotskoj zadovoljštini, razilaze se i nastavljaju potragu za obrokom u vidu manje ribe, makar od svoje vrste. Da skratimo: posrijedi je tek prigodno, društveno uvjetovano preusmjeravanje urođene mesožderske grabežljivosti. I sve je u redu dok neka viša vrsta ne zaglavi u ćorsokaku socijalnog darvinizma gdje društvenost zasnovana prvenstveno zbog sebičnosti predstavlja superiornu ideologiju. Kako stvari i danas stoje, to se odaziva upravo na ime liberalne, stranačko-predstavničke demokracije.
Slabiji nemaju izgleda
Naši grgeči iz parlamentarnog akvatorija također već dva debela desetljeća u pravilu funkcioniraju ponajprije – čast rijetkim izuzecima, no sistem je takav – u korist ekskluzivnog privatnog interesa koji nagoni kapitalce da se pomire kad se npr. zateknu na izdašnijem hranilištu. Oni se nešto kao dure, oni sve pomalo kao prijete, oni se i kao pokoškaju, ali se na koncu svakako zadovolje istovjetnim te obilatim klasnim plijenom. Slabiji tu nemaju izgleda, veliki odgovaraju jedni drugima.
Stoga, prije negoli nas impresionira dramatična moralka Kukuriku koalicije, uzmimo u obzir da su i oni bili tamo sve ovo proteklo vrijeme. A pogotovo dični nam SDP, vječita druga najjača stranka. Ne samo da su svojom poslovičnom kolebljivošću omogućavali rasturanje hrvatske privrede i socijale, nego su zloupotrijebili i onu jedinu priliku da poprave štetu i konačno postupe u skladu sa svojim nazivom.
Naslijeđe ratnih grijeha rješavao je bolje od njih Ivo Sanader; uglavnom je on zaslužan oko kriminaliziranja Branimira Glavaša. Ali, nije da nisu i oni imali utjecaja na sadašnji Glavašev položaj. Tome notornom zločincu i robijašu uopće ne trebaju dokumenti kako bi se, eno, zakonski posve regularno ustobočio na vrhu svih izbornih lista HDSSB-a. Uvelike se za to može zahvaliti SDP-u jer je njihov najkaloričniji legislativni doprinos temi ona civilizacijska sramota od saborske Deklaracije o Domovinskom ratu.
Predizborni igrokaz s malo jačim pirotehničkim efektima
Imperativa da kontriraju HDZ-u bilo je apsolutno bezbroj. Samo da su bili motivirani općom dobrobiti, namjesto uvijek istom partijskom uskogrudnošću. I sad mi trebamo povjerovati kako je predstavnička demokracija odjednom u neviđenoj krizi, a nikad od nje nismo ni vidjeli društvenog progresa? Pa, bit će da je na stvari tek standardni predizborni igrokaz s malo jačim pirotehničkim efektima. Ipak nam je ekonomija kleknula, onemoćala kao nikad ranije. Bankrotirat ćemo ako nam kroz pola godine još i padne kreditni rejting.
To je ono što nas izvjesno čeka s novom vlašću – a zasad se čini da je preuzima Kukuriku koalicija – ta ucjena s posredovanjem transnacionalnih agencija. I rezovi, pače bolni rezovi, uz ljubljenje guzice investitorima koji će napuštati Hrvatsku svaki put kad ih globalno tržište rada odmami nekamo dalje. Aktualni slučaj Željezare Sisak je idealan primjer te datosti kapitalizma, a pritom je riječ o najvećoj stranoj proizvodnoj investiciji ovih godina.
Alternativa koju nam nude favoriti naše nevoljne parlamentarne demokracije jest daljnje odricanje od radničkih prava u korist privatnog profita investitora. Kada ta oporba trijumfalno ustvrdi kako je demokracija pobijedila, tada znajmo da istinska opasnost ustvari tek ima stupiti na scenu. A onda će nam se čak i ovaj katastrofalni Luka Bebić nostalgičarski pričiniti nekom boljom prošlošću.
Vezani članci:
arti-201110170101006 arti-201110100115006 arti-201110210277006 arti-201110220093006 arti-201110201177006 arti-201110200432006
