"Oba sina i ja šest mjeseci nismo dobili plaću u Dini, a supruga je nezaposlena. Život nam se sveo na ovrhe i posuđivanje od rodbine i prijatelja", priča Branko Šikić, zapovjednik vatrogasaca u omišaljskoj petrokemiji, jednu od preko tri stotine gotovo identičnih priča o životarenju radnika Dine i njihovih obitelji.
U iščekivanju da Vlada provede vlastitu odluku iz ožujka ove godine o ulasku HEP-a i HŽ carga, zajedno s ostalim vjerovnicima, u vlasničku strukturu matičnog društva Dioki i isplati zaostalih plaća, radnici Dine i njihove obitelji došli su, kažu, do zida.
Život u bijedi
"Sinovi tu i tamo uspiju nešto zaraditi, na crno. Nije me sram to priznati jer su na to prisiljeni, da ostanemo živi. Da to ne rade svi bismo skupa bili gladni", kaže za Novi list Šikić, dugogodišnji zaposlenik Dine. Među rijetkim radnicima koji su joj u pogonu, jer većina je zbog odavno ugašenih postrojenja kod kuće na čekanju, raspoloženje je sumorno. Ljudima koji su čitav život radom uspijevali svojim obiteljima osiguravati koliko-toliko pristojnu egzistenciju, teško je govoriti o bijedi u kojoj danas žive, gotovo da ih je sram, iako se nemaju čega sramiti jer su za propast tvrtke najmanje krivi.
Zbog teške financijske situacije obrazovanja i budućnosti morao se odreći sin Davora Tenžere, specijalista za terminale u pogonima Dine.
'Jednog dana će mi prekipjeti'
"Nije mogao nastaviti studij na Filozofskom fakultetu, jer mu ga više nemamo čime plaćati. To mi je najgore. Supruga mi radi u Tisku za dvije i pol tisuće kuna mjesečno od čega živimo nas četvero. Račune, kao i većina ovdje, platim svaki drugi-treći mjesec, tek toliko da nam ne dođu iskopčati struju i vodu. Da mi nema brata i sestre ne znam kako bi uopće preživljavali. Ako ova situacija potraje više neću odgovarati za svoje postupke. Bojim se da će mi, nakon trideset godina poštenog rada na pogonu, jednog dana prekipjeti pa ću napraviti nešto što ne bi trebao", ogorčen je Tenžera.
Kraj s krajem, za radnike Dine već mjesecima je nemoguće spojiti, objašnjavaju, a nekad samo po sebi razumljive stvari poput telefona i mobitela za njih su postale nedostižan luksuz.
Djeca gladna u školi
Sve nam je već mjesecima isključeno, kaže Željko Buliš, kojemu je već šest mjeseci blokiran i tekući račun zbog ovrhe.
"Srećom ne dobivam plaću pa mi nemaju što uzeti. Kako preživljavamo? Pa dovoljno je da vam kažem da supruga, sin srednjoškolac, kći koja ide u osnovnu školu i ja trebamo preživjeti od supruginih tisuću kuna mjesečno, koliko zaradi za rad na pola radnog vremena. A samo rata za kredit za stan u naselju nam je 1.800 kuna, pa izračunajte. Račune ne plaćamo, prijetnje ovrhama su nam svakodnevna pojava. Djeca razumiju u kakvoj smo situaciji i zaista ne pretjeruju sa zahtjevima, ali ipak traže svoje a mi im ne možemo priuštiti gotovo ništa. Strašno je biti roditelj kada te dijete pita za marendu, a ne možeš mu dati ni deset kuna. Sin me pita – Tata imaš para, ja mu kažem da nemam, i ode u školu, gdje je gladan sve do večeri dok ne dođe kući i nešto pojede", priča očajni otac.
