Akademski kipar Radivoje Jovičić, inače viši konzervator-restaurator za etnološki materijal, koji gotovo već dva desetljeća promovira kulturu tradicijskog graditeljstva, u jeku pandemije koronavirusa i nakon potresa u Zagrebu dobio je priliku da dovrši svoje životno djelo. Naime, on je još prije 20 godina krenuo u otkup zemljišta u Vukomeričkim goricama, s ciljem da osnuje Etno-selo Kravarščica. Na 46 jutara zemlje već je postavio devet tradicionalnih turopoljskih drvenih kućica koje zajedno sa suradnicima spašava od propasti i zaborava.
No, sa zagrebačkim potresom odlučio je iskoristiti priliku i izgraditi kućicu zidanu na tradicionalni način, a u ostvarenju njegove ideje su mu pripomogle i ruševine metropole.
"Živim u centru grada, na početku Jurišićeve i odmah nakon potresa koji smo doživjeli u ožujku, izjurio sam vam i gledao tu dramu. Sve je bilo u oblacima prašine, s nekih su zgrada 'visili' dimnjaci, izgledalo je kao da će svaki čas pasti, a neki su već bili samo hrpa cigli na zemlji. Doživio sam to jako emotivno i u tom se trenutku rodila ideja da od tog materijala sagradim tradicionalnu kućicu. I to ne bilo kakvu, gradimo 'ljubavnu kućicu'", rekao je Jovičić za 24sata.
Usporedive nedaće
Kad se koronavirus značajnije proširio po zemlji, odlučio je sa svojim radnicima povući se iz Zagreba i izgraditi kućicu, a potres mu je došao "kao naručen" u vrijeme dok je razmišljao o materijalima. Obje je nedaće usput usporedio s velikim potresom koji je Zagreb uzdrmao prije 140 godina.
"Prisjetite se, August Šenoa je nakon onog potresa sa zanosom govorio o tome kako želi spašavati grad i ostao pomagati sugrađanima, no obolio je od tuberkuloze, bolesti koja je bila glavna zarazna bolest toga vremena. I sad smo se, u vrijeme potresa, borili sa zaraznom bolešću, te energije kao da su povezane", objasnio je.
On je zajedno s obitelji i prijateljima volonterima uskoro počeo obilaziti mjesta s hrpama cigli. Uz dozvolu vlasnika, počistio je 27 zgrada te tako pribavio dovoljno materijala za svoju "ljubavnu kućicu".
"Na kraju smo sakupili oko 6000 cigli, što je dovoljno za gradnju koju planiramo. No, trebat ćemo ih još 300-injak, jer su neke bile slomljene, pa to ovih dana pomalo skupljamo. Sad kad se pročulo što radimo, javljaju mi se mnogi građani s informacijama gdje se nešto ruši i gdje možemo nabaviti materijal", govori Jovičić i dodaje da materijal nosi "pamćenje svoje prethodne uloge, te će u novom obliku obliku akumulirati nove vrijednosti i tako jednoga dana imati još veću vrijednost."
Tradicionalna gradnja i vrijednosti
Dosad je već napravio temelje kućice, ali mnogo dublje nego u tradicijskoj gradnji, kako bi izdržale neki budući potres. U njega je već ugrađen i velik broj cigli, ali i rubnjak koji je nekada stajao na nogostupu između Hrvatskog narodnog kazališta i Škole primijenjene umjetnosti i dizajna. Jovičić je na kraju pojasnio zašto jedina zidana kućica na njegovom imaju ima pridjev "ljubavna".
"Nekada ste imali velike obitelji koje žive u jednoj kući. Uzmimo, na primjer, obitelj sa pet sinova. Kad bi prvi sin stasao za ženidbu, u dvorištu obiteljske kuće gradila se jedna mala, u kojoj se mladi par može odvojiti i malo uživati u ljubavnom životu. Kad bi se sin oženio, on i mlada preselili bi u tu kućicu i bili tamo obično dok se ne počne nazirati da je mlada trudna, jer bi tada često došlo vrijeme za to da se i drugi sin sa ženom 'povuče'", pojasnio je kipar naziv svoje kućice koji, baš kao i sve u ovoj priči, korijene vuče iz tradicije.
