Naime, od predsjednika Republike naniže predlaže se da se Antu Gotovinu i Mladena Markača obešteti zato što su bili nezakonito lišeni slobode i to zato što su pravomoćno oslobođeni.
Za to nema čvrstog utemeljenja ni u obvezama Hrvatske i gotovo nikakvog u obvezama Haaga.
S gledišta ljudskih prava, obeštećenje je zaista dostojno pohvale jer, kad bi vrijedilo u svakom slučaju, svakom bi se nevinom pojedincu, barem simboličnom svotom, pokušalo nadoknaditi izgubljene godine života, koji je samo jedan. Međutim, to bi obesmislilo pritvaranje.
Nije nam se sviđalo kad su Sanadera pustili da se brani sa slobode, a teško da bi nam se svidjelo da mu damo lovu kad bi ga oslobodio Vrhovni sud. To, zapravo, uopće nije nevjerojatan scenarij, pogotovo bude li se vodilo logikom Haškog suda. Žalbeno je vijeće vidjelo da je optužnica protiv Gotovine i Markača puna rupa i tankom većinom je odlučilo srušiti je u cijelosti.
Drugo je pitanje je li Gotovina sam odgovoran što je završio iza rešetaka? Da se radi o kolumbijskom, a ne hrvatskom generalu, nitko ne bi dvojio.
Tobožnja ljudska prava
Prvo, čovjek je uoči Oluje prisustvovao sastanku na Brijunima na kojemu je Franjo Tuđman razrađivao Krajinu bez ljudi koji su ondje desetljećima podizali kuće i obitelji. Propaganda, kako je govorio Tuđman, trebala je govoriti: "Srbi, vi se već povlačite preko itd., a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo... Znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd."
Da se to i ostvarilo u akciji kojom je upravljao Gotovina, govori činjenica da je zbog toga 200 tisuća ljudi napustilo Hrvatsku. Razmišlja li tko o obeštećenju onih koji su godinama uzaludno zidali kuće? U euforiji koja je zahvatila Hrvatsku, teško da je itko o tome razmišljao.
Drugo, koliko su ta građanska prava bila tobožnja, pokazuje što se dogodilo stotinama onih koji su ostali.
Bijeg od pravosuđa
Treće, po naputku Tuđmanovog kruga, Gotovina je propustio priliku objasniti haškim tužiteljima kako je profesionalno obavljao svoj vojnički posao.
Četvrti razlog zašto je Gotovina, osumnjičen, završio iza rešetaka mogao bi biti taj što je pobjegao i godinama se nije predavao. Objektivno, koji bi mu sud nakon toga dopustio da se smuca okolo?
Osim toga, zašto obeštetiti nekoga tko nije ni izdaleka materijalno ugrožen i živi u vili? Pogotovo pokraj tolikih ljudi kojima je kaznenim djelima nanesena ogromna, ne samo materijalna šteta? U toj se situaciji država čak ponijela kao zaštitnik onih koji su tu štetu počinili.
Pojedinac nasuprot stotina tisuća ljudi
Živimo u svijetu koji je poremećen. Tu nema mjesta i vremena za mobilizaciju širokih masa zbog sve većeg broja nezaposlenih. Koliko je ljudi izašlo na ulice zato što je revizija pretvorbe i privatizacije zaista bila, kako kaže sindikalac Mario Iveković, samo inventura kriminala, a ne i kazna za kriminalce? Tko je plakao na Trgu bana Jelačića zato što radnici – prevareni da bi im se otele dionice, upropastilo poduzeće zbog nekretnina, privatiziralo zbog čiste pohlepe dvoje-troje ljudi u dobrim odnosima s vlašću – nisu obeštećeni? Oni su već desetljećima sputani lancima neimaštine, al' koga briga.
Hoće li netko na bdijenje zbog rastućeg broja ljudi ispod ruba siromaštva ili sve veće provalije između njih i onih koji su bogati preko svake mjera, pa i, objektivno, vlastitih mogućnosti? Može li Ivica Todorić zaista novčano vrijediti više od kombinacije snage, pameti i sposobnosti par tisuća Hrvata čija primanja ne mogu dosegnuti njegova?
Nitko neće na takvo bdijenje. I to valjda zato što i sami vjerujemo da su todorići, gotovine i markači vredniji od nas koji im se klanjamo.
