Velikan hrvatskog glumišta, jedan od najvećih, ali i najjednostavnijih. U 66. godini preminuo je Ivo Gregurević.
Sjećaju ga se samo po dobrome. Sjećaju ga se kao čovjeka koji je stalno bio nasmijan, sjećaju ga se kao čovjeka koji je volio život, koji je volio svoje rodno mjesto. Ovdje oko njegove rodne kuće okupila se rodbina i prijatelji kako bi zapalili svijeće i na taj način se posljednji puta oprostili od svog Ive.
Novinar RTL-a bio je u njegovom rodnom mjestu, Donjoj Mahali, gdje je razgovarao s jednim od najboljih prijatelja Ive Gregurevića, Iljom Benković - Drcom.
- Javnost se oprašta od Ive Gregurevića: 'Otišao je najbolji hrvatski glumac današnjice'
- Umro je Ivo Gregurević, jedan od najpoznatijih hrvatskih glumaca
Kada ste se zadnji puta čuli s Ivom?
Sa svojim dragim prijateljem sam se zadnji puta čuo 31. prosinca, točno u 18 sati i 57 minuta.
O čemu ste tada razgovarali?
Nismo puno razgovarali, Ivo mi nije dao priliku puno razgovarati. Jednostavno je meni i mojoj obitelji čestitao i poželio sretnu Novu godinu i to je dva puta ponovio. Vrlo je interesantno da je to prvi puta u 40 godina našeg druženja da je taj dan nazvao i da smo se taj dan čuli. Nikada to nije radio na taj dan jer smo se inače uvijek čuli ili na Novu godinu ili par dana poslije.
Ivo je bio poznat kao veliki dobročinitelj. Ovdje ga svi pamte isključivo po dobrom i da je pomagao. Vi ste bili njegov suradnik. Imate li u ovom trenutku neke nedovršene projekte?
Osnovni nedovršeni projekt je naše veliko prijateljstvo. Izgubio sam u svom životu čovjeka kojeg je u životu čitavo vrijeme pratila jedna dobra aura, jednog plemenitog čovjeka, jednog jedinstvenog čovjeka.
Čovjeka koji spada u onu kategoriju ljudi koji su u svom poslu i svom ponašanju bogom dani ljudi. Predodređeni za činiti jako dobre stvari, kako u profesionalnom, tako i u privatnom životu. Ivo je nadasve bio takva osoba. Imao je osjećaj za svoj rodni kraj, za ljude i u ovih zadnjih 30 godina kad god je imao slobodan dan, Ivo je iz Zagreba hrlio svom rodnom mjestu i ama baš svaki put prije polaska javljao se meni s uvijek istom rečenicom: "Drle, dolazim doma, vidimo se". A to je samo znak da je uvijek ovaj dio Posavine, Donju Mahalu, smatrao svojim domom, a Zagreb i ostale destinacije svojim radnim mjestom, privremenim, naravno.
