Dan mrtvih, Svi sveti, dani za obilazak groblja. Što se obilazeći ta naša groblja može naučiti o živima? Puno toga. Jedna od čestih slika koja se ovih dana mogla vidjeti na grobljima, pogotovo u Dalmaciji, ljudi su koji se mole i pale svijeće ispred grobova na kojima su njihova imena, samo su godine rođenja i smrti drugačije. Radi se o onom običaju da se unuku daje didovo ime. Ako je mjesto manje pa se prije mise većina mještana sjati na groblju, na trenutak ti se učini kao da pokojnici, u svojim mlađim izdanjima, šeću oko tebe. Gledaš na slici na grobu pokojnog Nikolu, onda mu ugledaš unuka Nikolu s istim crtama lica. Onda pokojnog Antu, Stipu, Marina... i njihove unuke. Nemali broj očeva te djece podigao je nenamjenske kredite za izgraditi i urediti te grobnice, da je mirna još barem jedna generacija, podrazumijevajući da će sva ta djeca jednog dana završiti u tim istim grobovima.
Obilazeći groblja po Dalmaciji, možeš naletjeti i na sljedeće – na istu sliku žene na dva groba. Ista žena na slici, ista godina rođenja i smrti, a dva se groba. Kako se to dogodilo? Jednostavno. Njena djeca su se zakačila oko podjele naslijeđa, obiteljske kuće i zemlje, pa je mlađi sin kad si je izgradio grobnicu, prenio mater iz bratovog u svoj grob.
Vlasnici nekretnina koji se ne kreću
Tako dolazimo do teme ovog teksta, a to je – mobilnost radne snage. Na Dan mrtvih objavljena je vijest da je stanoviti profesor Oswald, inače Englez, proveo istraživanje koje je pokazalo da visok postotak kućevlasnika može uništiti industrijske temelje zemlje jer je tim kućevlasnicima tlaka seliti se zbog posla, a još se i bune kad im se industrija hoće graditi pored kuće. Za primjer je uzeo Španjolsku u kojoj je velik broj kućevlasnika i Njemačku gdje ljudi uglavnom unajmljuju. Španjolska, eto, krahirala, a vidi Nijemaca, njima sve cvijeta. Tu se Oswald malo pravi Englez pa brka uzroke i posljedice. Nije, recimo, odgovorio na pitanje zašto su ti Nijemci, kojima je baš super živjeti u unajmljenim stanovima, kupovali nekretnine po Španjolskoj i tako pridonijeli nekretninskom bumu, koji je i doveo do kraha, a on u sljedećem koraku uzrokovao nezaposlenost, a ne ta čuvena nemobilnost radne snage.
Kad god se otvori ova priča, pa tako i u ovom slučaju, Hrvate se utrpa u koš sa Španjolcima i proglasi zadrtim kućevlasnicima, nemobilnima do bola, potpuno nespremnima da se u svakom momentu spakiraju i odsele tamo gdje posla ima. A to je, je li, loše i za zaposlenost i za gospodarstvo u cjelini.
Odseliti se
Ajmo sada natrag na ona groblja. Ima li ikakve šanse da ljudi koji si daju imena mrtvih predaka, koji već znaju gdje će im djeca biti ukopana, koji su u borbi za komad nekretnine spremni ići toliko daleko da mrtve roditelje seljakaju po grobljima, ljudi kojima se taj tradicijski, obiteljski, svoj na svome mentalitet u mozak kleše već dvadeset i kusur godina, budu spremni u svakom trenutku odseliti se zbog posla? Teško. Ako poneki od njih i odu, to u pravilu rade s mišlju da tamo negdje u bilom svitu zarade nešto para, vrate se doma i izgrade – kuću i grob.
Ali dobro, to su tradicionalisti. Ajmo se zabaviti i onim koji nisu dio ove tradicijske priče, ne nose ime pretka, o svojim mrtvima misle sve najbolje, ali su, jebiga, mrtvi, nasljedstvo ne doživljavaju emotivno, nego samo kao konkretnu vrijednost, emancipirani su od zavičajnih spika i sebe doživljavaju kao neukorijenjenu slobodnomisleću individuu koja može operirati u bilo kojoj sredini. I oni će s ovim imati problem, zapravo, cijeli niz problema, a vezanih za život izvan posla.
Dvije godine nemaš s kim popiti pivo
Prvi problem na koji će naići zvuči banalno, ali što je s ekipom, prijateljima. Živjeli u gradu s tisuću ili milijun stanovnika, prijatelja nećete imati više od dvadesetak, ostalo su poznanici. Trebate, dakle, zbog posla biti spremni u svakom trenutku njima reći doviđenja i vidimo se na Facebooku. Frend mi u Švicarskoj nakon dvije godine još nema s kim poštenu cugu popiti, a o zapijanju da ne pričam, a nije da se ne trudi.
Drugi problem – što je s glasačkim pravom? Ako ste već mobilni Hrvat, čisto sumnjam da ćete se u potrazi za poslom iz Gospića preseliti u Požegu, otići ćete iz zemlje. Koliko smisla ima vaš glas za zastupnika u hrvatskom parlamentu ako živite Njemačkoj, a za njenog nećete glasati tako skoro jer vas do državljanstva čeka puno godina. Pa se čovjek mora zapitati koliko predstavnička demokracija u globalno mobilnom svijetu uopće ima smisla?
Treći problem – što je s partnerom? Prekidate li vezu ili on ide s vama? A na to se veže i pitanje djece. Što s njima ako ih imate ili ih planirate imati? Hoće li i oni svaki put kad se vi selite zbog posla ići s vama? Svaki put potpuno mijenjati sredinu u kojoj odrastaju, školu, nerijetko i obrazovni sistem, krug prijatelja? Ili je i to podređeno karijeri i poslu?
Samo pos'o
Ukratko, da biste bili mobilni, morate biti spremni u svakom trenutku iz korijena promijeniti svoj život, početi iznova, odlučiti što ćete od života koji živite barem pokušati zadržati, što i koga odbaciti. Jer to je trajna selidba, nemojmo se zezati.
Sve to skupa, to seljakanje od posla do posla može biti zabavno i korisno kad čovjek ima dvadeset i pet godina, nema ozbiljnu vezu ili brak, mlad je i ambiciozan i misli da će uspjehom u karijeri cijeli svijet postati njegov. S trideset i pet lista prioriteta se mijenja i već se počne nametati cijeli niz pitanja. A ako si toliko mobilan da sutra možeš spakirati stvari i krenuti, onda je ključno – postoji li u mom životu išta osim tog jebenog posla i karijere, jesam li išta više od radne jedinke. Imam li ja uopće život?
