Ja mislim da jedini ljudi koji se nisu izjasnili i rekli svoje mišljenje o terorističkim napadima u Parizu jesu Big Brother stanari, a to je valjda zbog toga što do njih ne dopiru nikakve vijesti iz vanjskog svijeta. Ovih dana je svatko imao mišljenje o tom nesretnom događaju te ga je nesvjesno koristio za platformu o dokazivanju svog pointa na društvenim mrežama. Bilo je onih koji su stavljali profilnu sliku u bojama francuske zastave, a bilo je i dušebrižnika koji su, umjesto da jednostavno puste te i takve na miru, zaboravili pokazati svoju empatiju prema događaju te se na njih okomili jer - kako ih nije sram reagirati na teror u Francuskoj, kad se istovremeno svakodnevno događaju užasi po cijelom svijetu? Kako medije nije sram prenositi i te događaje istim intenzitetom i ažurnošću? Odjednom cijeli taj plemeniti pokret i 'molitva' krenu u sasvim krivom smjeru. Internet ratnici/heroji tipkovnice energiju prebace u argumentaciju svojih stavova s neistomišljenicima i vrlo lako zaborave na prvotnu svrhu cijele priče, a to je - suosjećajnost.
Ja svoju nisam dijelila po Fejsbucima već među svoja četiri zida, iskreno zasuzivši svaki put kad bi uopće čitala ili gledala priloge i priče ljudi koji su preživjeli ili obitelji čiji su najbliži poginuli. I tu stajem. Nikakvo moje šeranje slike Eiffelovog tornja u obliku znaka mira neće tim ljudima vratiti njihove najmilije, nikakva solidarnost u formatu zalaganja za taj događaj na društvenim mrežama im, nažalost, neće pomoći.
Ali danas ljudi vole imati mišljenje o svemu i iskazivati ga gdje god stignu, što je navidljivije na virtualnim platformama. Zato će moje mišljenje o tom događaju izostati, a ovaj uvod je tu jer nisam mogla zanemariti i ignorirati to što se dogodilo.
Ja ću vam radije 'zavrtiti', u svom već poznatom stilu, još jednu ljubavnu pričicu koju sam smislila. Pa krenimo...
Sjećaš li se, ono, prije par godina, kad si bio mlad i glup, ali to tada nisi shvaćao?
Sjećaš li se kako si se tada povodio onom starom 'ima još puno riba u moru', a onda si shvatio da su neke neuhvatljive kakav god mamac bacao? Ili si je uhvatio pa shvatio da ipak nisi toliko gladan? I tako se onda, nakon nekog vremena i čekanja da se bilo što uhvati za tvoj štap, sjetiš one male ribice sa samih početaka svoje ribičke avanture života koja je bila ulov i pol, ali si je tada bacio nazad u more, misleći kako ćeš uloviti veću?
E pa shvatio je to djedica iz ove priče, nije to nikad zaboravio. Kleo je Boga i sve svece što mu pod stare dane nisu 'uvalili' neki oblik Alzheimerove bolesti, a ne samo artritis, probleme s kukom i onu tipičnu staračku demenciju. Netko gore iz svemira mu nije dao da zaboravi.
Dok je bio mlad, upoznao je jednu divnu mladu damu baš u pravo vrijeme. Razočaran od vlastitih ljubavnih pogrešaka i ostavljen od svih, poletio joj je ranjen i snužden u otvoreni zagrljaj, kao da traži zaklon od oluje. U početku je njihov odnos izgledao poput duge - doživljavao ga samo nakon što kiša padne. On je to isprve i bio jer nije bezveze nastala ona stara narodna 'Misery loves company'. Ona je bila malo blesava i niskog samopouzdanja da je njegov neozbiljni odnos prema njoj uopće ispočetka i dopuštala, ali se na njega brzo naviknula i nije mu mogla odoljeti. Oh da, znala je zaplakati. I oh, da znala je biti na rubu pa se opet nekako uvjeriti da je vrijedan strpljenja.
(Foto: Instagram)
Godinama je trajala ta 'slatko gorka muka' dok on napokon nije odlučio ne vraćati nevinoj, novoj osobi za rane koje su mu stvorila ranija negativna iskustva. Za njih si je bio sam kriv jer je lošim prosudbama doveo do gubitka važnih osoba. Morao je prihvatiti posljedice.
Iako ga je to dotuklo, nekako mu je došlo iz dupeta u glavu te je naučio na iskustvu, bio je spreman predati se nekome. 'Bolje to nego biti sam', znao je pomisliti te se još više opravdavati pretpostavkom da su sve dobre već do sada zauzete i da je ona najbolja od tih 'dobrih'. Ona je bila tu, čekala ga je i bila je prilika samo takva za uhvatiti, samo on to ranije nije shvaćao. Njoj se ta strpljivost, tolerantnost, a i povremeno ponižavanje (jer je zaslužila više od toga što je do tog vremena primala od njega) isplatila. Napokon su sve stvari sjele na svoje mjesto. Ulovila ga je.
Fast forward.
Postala je njegova žena, majka njegove djece, baka njegovih unuka... Ali nikad nije bila ljubav njegovog života. Zahvalan joj je bio na svemu što mu je pružila, na svemu što su zajedno izgradili, što mu je dala ljubav, pružila sigurnost i poštovanje, ali ona nikad nije bila ONA prije nje, ONA - THE ONE koju je nepovratno ispustio i izgubio.
Sjeća se on nje i što je u njemu probudila, kako mu je preokrenula život na bolje, probila mu blokade, zatomila nesigurnosti na svim poljima života i učinila ga boljim čovjekom, no ne i muškarcem samoj njoj. Nekoj drugoj, ovoj koja je slijedila poslije nje je. Sjeća se on prekrasne i strastvene ljubavi koju mu je davala, a on je tada nije znao cijeniti. Bio je mlad i glup, mislio je da traži previše, a kasnije je shvatio da je tražila i premalo. Kasnije je shvatio da je tada tražila minimum toga što muškarac treba davati ženi. E, prošla baba s kolačima...
...Nikad je nije zaboravio. I to mu je najveća kazna.
Da, uvijek ima još riba u moru. Problem je samo što se niti jedna neće uhvatiti ako je mamac loš. A onu zlatnu, ako si jednom bio uhvatio i ispustio... Moj bed, moj bed, moj preveliki bed.
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.