"U obitelji su mi tata, stričevi i skoro svi u nekom sektoru građevine. U Požegi sam završila za građevinskog tehničara i onda u Zagrebu studij građevinarstva. U biti, nikad nisam imala ambiciju ostati u Hrvatskoj", kazala je za 034 portal 25-godišnja Marijana Ereiz mlada inženjerka građevinarstva iz Novog Sela pokraj Požege kako je sreću potražila baš u Ingolstadtu u Njemačkoj.
U godinu dana i dva mjeseca stekla je radno iskustvo kakvo nikad ne bi ostvarila u Hrvatskoj, radi milijunske projekte, vodi gradilište i kupila si je novi Mercedes A klase. Sad gleda kako da povuče i ostatak obitelj u Njemačku.
Četiri mjeseca nakon faksa sam počela raditi
"Već za vrijeme studija sam se raspitivala koja je razlika između toga da idem na magisterij ili idem raditi "gore". Svi su mi rekli da studenti s trogodišnjim studijem bolje završavanju na tržištu. Magisterij završavaju oni koji hoće više uredske i istraživačke poslove poput statičara u građevini. Mene to nikad nije interesiralo, htjela sam na gradilište. Tata zna puno građevinskih tvrtki i rekao mi je na koja mjesta da šaljem životopis. Poslala sam ga na tri mjesta i u roku tri dana sam dobila od svih odgovor da dođem na razgovor. Prošla sam na sva tri mjesta. Međutim, dvije tvrtke su bile prevelike, preko 400 zaposlenika. Meni je to za početak bilo teško, odabrala sam tvrtku s 50-tak zaposlenika jer nemam iskustva. Praktički četiri mjeseca nakon faksa sam počela raditi", priča Marijana.
U godinu i dva mjeseca sam skupila iskustvo koje ovdje ne bih nikad skupila
"Ne pada mi na pamet da se ikad vratim jer imam super posao koji nije stresan. Imam super plaću. Radna atmosfera je takva da su svi zadovoljni, radi se od 8 do 17 i to je to. Možeš ostati prekovremeno i to će ti biti plaćeno ili ćeš dobiti slobodne dane. Ja radije iskoristim dane tako da mogu više doći u Hrvatsku. U godinu i dva mjeseca sam skupila iskustvo koje ovdje ne bih nikad skupila. U domaćim tvrtkama bih vjerojatno kopirala papire i nosila ljudima kave. Trebala bih raditi deset godina da dobijem takvu odgovornost. Kad vidim pripravnike koji za 1.600 kuna praktički ništa ne rade u struci, ne vraća mi se. U godinu dana sam si kupila Mercedes A klase. U Hrvatskoj bih ga imala možda za nekih 30 godina na kredit" kaže inženjerka.
Kaže da je u Njemačku povukla i brata i žive u unajmljenom stanu. I tata joj tu radi, a u planu joj je da i mama dođe.
Mentalitet rada je bez stresa
"Ono što sam tamo uspjela za godinu i dva mjeseca, ne bih ovdje mogla za 20 godina. Mentalitet rada je bez stresa. Sve je opušteno, nikamo im se ne žuri i dosta su pošteni. Kad sam ovdje bila na praksama, inženjeri su me doslovno učili kako krasti na gradilištu. Ovdje mi šef objašnjava kako mora sve biti ispravno, crno na bijelo. Nema nikakve zezancije jer je iza mene 100 ljudi koji imaju želju za što više projekata. Pogriješiš li jednom, nitko te više neće uzeti. Šef gleda da imaš neko svoje ime i da ga braniš cijelo vrijeme", rekla je Marijana.
