Hrvatski nogomet već dugo nije samo više od igre, da se poslužimo tom drevnom frazom. Štoviše, ne računajući dijasporu, on je sve osim igre, nje tu odavno nema. Ali, sad ionako nećemo o igri, nego baš o koječemu preostalom.
Nogomet uobičajeno nazivaju ogledalom društva, presjekom opće situacije, itd. U nas je taj sport, pa, deponij patoloških čuvstava, javni poligon za iživljavanje nad slabijim i drugačijim, zadnja pošta kolektivne frustracije.
Kamo lijepe sreće da je riječ tek o nedavnom rasističkom ataku na pulskog Kamerunca, a kojeg nisu na licu mjesta podržali niti njegovi suigrači. Srbe je normalno pljuvati, recimo, koliko god to već bilo monotono. Mladi ne znaju da nekoć nije bilo tako, dok se nismo izborili za slobodu govora.
Vrijeđaju ga da je Srbin. A nije
Mladima odonda uporno dilaju mitomansku budalaštinu o početku Domovinskog rata na maksimirskom stadionu, proljeća 1990. godine. Današnjeg kapetana Dinama pak u Jutarnjem su listu ovih dana upitali smeta li mu što ga navijači – Dinamovi – vrijeđaju da je Srbin. A nije, dakle... I, eto, smeta mu.
Jer, igrači i treneri, nogometni funkcionari, novinari i TV-spikeri, državni političari (da ne spominjemo lokalne), zatim sponzori, estrada, Crkva – ne da se nisu usprotivili ološu, naprotiv, oni sve to umnogome reproduciraju.
Šlampavi ministrov projekt
Stoga, prije negoli novi sektorski ministar Željko Jovanović nastavi svoj bolno šlampavi projekt ugrađivanja drenaže u hrvatsku tzv. nogometnu močvaru, pozdravimo ovdje makar naznaku jednoga novog momenta u borbi protiv zla u koje nam se domaći nogomet pretvorio: moguće gašenje istog uslijed oglašene totalne besparice.
Pritom se ne treba raspitivati zašto je novac iščeznuo iz nogometa, međutim, nego zašto ga je dosad uopće bilo. Najpopularniji odgovor tiče se interesa Zdravka Mamića, većinskog vlasnika ovdašnjih igrača, od prvog im trenažnog procesa, do zaključnog ugovora prije bijega u inozemstvo.
Tu su i drugi, manji prekupci, jasno, kao i svi s gornjeg popisa, koji u tome nalaze korist. Umjesto općeprihvatljive ekonomske osnove hrvatskog nogometa, postoji isključivo antisocijalno parazitiranje na javnim resursima, dokle lopta ne zaglavi u siromaškom blatu. Prvenstveno kroz uzurpirane lokalne budžete, te korupcijski uštimana sponzorstva.
Too big to fail
Podvucimo crtu: nema igre, nema publike, nema europlasmana, nema love. Ipak, domaći nogomet je preznačajan, fikcija prevelika da propadne. Too big to fail, baš kao najveće američke i svjetske financijske institucije, one koje su uzrokovale ekonomsku krizu. Pa su nacionalizirane, sanirane javnim novcem, i na koncu besplatno vraćene u privatni posjed.
Pojavit će se odnekud i neki Gabriele Volpi, valjda, neki uvozni lisac s lavovskim plijenom iz nesretnijih zemalja Trećeg svijeta. Pohodit će mecena hrvatski nogometni puk, da bi mu neki cjelivali ruku, a neki ga šire zaslinili.
Primjerice, jedan poznati kolega iz Novog lista, koji Volpija naziva "božjim darom za crvenu Rijeku", a zavišću proglašava svaki disonantni glas o porijeklu njegova bogatstva.
Bauci
Gabriele Volpi namaknuo je perverzno mnogo novca na infrastrukturi za eksploataciju nafte, inače, desetljećima poslujući s potkupljenim diktaturama Nigerije. Poput one brutalnog Sanija Abache, da ne idemo u višak pojedinosti. Te su mu veze talijanski mediji višekratno nabijali na nos.
Ali, da se ne bismo pogrešno razumjeli, nije Volpi crnji bauk od npr. Andronika Lukšića i Danka Končara. Naše gore lišća, dakle, pozlaćenog na mineralnom blagu država pritisnutih kojekakvim lupeškim režimima. Ili od cvijeća domovinske nam pretvorbe i privatizacije, raznih todorića i pavića.
Ima li nade?
Problem je naočigled u obrascu, paradigmi. A upravo to što je nogomet društvo u malom, objašnjava zbog čega se odjednom čuje toliko povike na nj. I zdvajanja nad financijskom krizom, i zbrajanja otetih milijuna, i zgražanja oko rasizma.
Samo što nema nade, avaj, da će ovdašnji nogomet zaživjeti u navodnoj mu ljepoti, bez dobranog sređivanja ukupnog konteksta. Ako nije jasno kakav bi to kontekst imao biti, najbolje je razvidjeti što od nogometa danas imamo i što, s druge strane, uopće želimo. I tko zastupa naše želje, naročito ako se odnose na pojmove za kojima se ne poseže.
Možda želimo svoje mjesto u sistemu: mogućnost za amatersko i rekreativno bavljenje sportom na javno financiranim terenima, priliku da povedemo djecu na utakmicu bez straha i srama, šansu da suodlučujemo o klubu za koji navijamo i da sukontroliramo zajednički novac uložen u sport...
O nečemu sličnom je svojedobno govorio Bill Shankly, legendarni trener Liverpoola, kojem je iz nekog razloga na srcu eksplicitno bio i, da prostite, socijalizam. Hrvatskom ili bilo čijem nogometu, zapravo svačijem, i društvu također, teško je posvetiti nešto vedrije od toga citata.
"Vjerujem da je jedini način da se živi i bude istinski uspješan", reče tako Shankly, "onaj pomoću kolektivnih napora, gdje svi rade jedni za druge, svi pomažu jedni drugima i svi dijele nagradu za to na kraju dana. Može se činiti da tražim puno, no to je način na koji ja vidim nogomet, i način na koji vidim život".
