Sveopća dževa što je nadignuta proteklog tjedna oko mature, usporediva je isključivo s onim u čemu sudjelujemo gotovo svake godine, u isto doba i na istu temu. Zvala se ona državnom, kao posljednjih nekoliko proljeća, ili onom starom, školskom maturom, taj moment vaganja i ovjeravanja društvene zrelosti i školske osposobljenosti netom doraslih punoljetnika, očito je nešto s čim ova država i cjelokupno društvo zasad nikako ne mogu izaći na kraj.
Perverzno sitničava pitanja
I ovom prilikom detektirano je više razina problema, a javnu pažnju odvukao je prvenstveno nalaz da su pitanja često perverzno sitničava, i zatim da su traljavo zadana, pa je na previše njih moguće zaokružiti dva ispravna odgovora.
Taj drugi prigovor nije vrijedan razmatranja: radi se o ispitnom sistemu nalik kvizu. Za samu njegovu djelotvornost zaista nije bilo potrebno osnivati Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, niti postavljati akademika Milivoja Solara kao stručnog konzultanta za hrvatski jezik i književnost. Dovoljno je bilo honorarno angažirati penzioniranog Lazu Golužu da nakon ručka zabilježi sve što mu padne na pamet i do večere uskladi eventualne nepravilnosti.
Trik pitanja
Prva je zamjerka, međutim, nešto složenija. Jednim je ispitom nemoguće provjeriti kako su učenici doživjeli i pojmili niz različitih književnih djela u četverogodišnjem programu. Time se bave nastavnici, no čije se zahtjeve umnogome dade zaobići dajdžestiranim prikazima i analizama lektire, instant-obaviještenošću dostupnijom na internetu nego što je to recimo džoint na školskom dvorištu. Teoretski, kod brojnih je učitelja pomoću sažetaka te vrste moguće danas proći čitavo srednje školovanje iz književnosti, uz nekoliko jedinica uračunatih kao prihvatljiv rashod u poslovanju.
Samoj maturi, pak, u velikom dijelu slučajeva preostaje jedino da utvrdi jesu li đaci uopće pročitali zadani tekst, što se nastoji izvesti trik-pitanjima.
Primjerice, dajdžest Hektorovićeva Ribanja i ribarskog prigovaranja navodi više likova od broja putnika koji se otiskuju na more. Ali tko je uistinu pročitao spjev, znat će – te bar na koju godinu upamtiti – da nisu svi likovi isplovili, kao i to da su se na moru i usputnim otocima pojavili i neki dodatni. Dajdžesti se ne pamte godinama, naročito ako ih je mnogo i ako su učestali. Za razliku od toga, čvršći dokaz da je netko pročitao kompletan književni tekst, uglavnom znači da je o njemu pritom i kako-tako razmišljao.
Lakše razmisliti nego naštrebati
Književnost je po tom svojstvu ekskluzivna – ako je iole dobra – jer ona sadrži organski mehanizam koji gotovo da onemogućuje korisnika u čitanju bez razumijevanja. O književnom štivu je kudikamo lakše razmisliti negoli ga naštrebati.
No, uslijed važeće ispitne sistematizacije, događa se da pojedina atrakcija – npr. ona s bojom Juditina prstena – izazove epidemijsku iritaciju javnosti, s konsenzusom oko stava da slične obrazovne prinude zatupljuju učenike, opterećujući ih besmislenim aspektima dotičnoga gradiva. Ipak, nemojmo dopustiti da nam marginalni efekti odvuku pažnju od ključnih nedoumica. U odnosu na sve rečeno, naime, posve je odvojena razina problema ona koja propituje kakvo znanje treba maturantima ili, točnije, s kakvom ga svrhom trebaju.
Obrazovanje u svrhu potlačivanja
Tehnički gledano, postoji evidentna podjela ciljanih grupa na strukovne škole i gimnazije, te njihov mogući nastavak kroz stručne studije ili fakultete. Državna matura nije organizirana jednako dobro za sve; njezina se nepraktičnost utoliko očituje na više načina koji ukazuju na to da ispitnom materijom nije dobro ni ravnomjerno pokrivena raznolika učenička populacija. Lakše stradavaju strukovnjaci, objektivno zakinuti na putu do veleučilišta ili više škole.
Suštinski postavljeno međutim, znanjem se u Hrvatskoj – i daleko šire, nažalost – strateški manipulira tako da ono ne služi intelektualnom razvoju i emancipaciji pojedinca i društva, nego upravo potlačivanju istih. Bezbroj je pokazatelja za to, a što je ovih dana u dnevnom tisku jedan izbezumljeni sastavljač pitanja za državnu maturu prepoznao kao proizvodnju poltrona koji usvajaju gotove istine o svemu bitnom i, u konačnici, poslušnih glasača koji nekritički zaokružuju ponuđeno i šutke puštaju da ih se pljačka.
Uzori maturantima – šampioni realityja, estradni prolaznici i sponzorski polusvijet
Govorili mi o književnosti, povijesti ili vjeronauku, dakle, posvuda u obrazovnom sistemu nailazimo na ideološka uporišta onog partikularnog interesa koji možemo nazvati svakako, samo ne javnim, ne interesom najšire zajednice.
Primjere za to nećemo navoditi jer im je posvećeno medijskog prostora čak i više nego maturi ili fakultetskim prijemnim ispitima. I nije toliko tragično što je državna matura organizirana po modelu kviza u rukama katkad nevještih enigmatičara. Startna nevolja sastoji se u tome što je naša javna svakodnevica strukturirana kao komercijalna medijska senzacija, a društveno i historijsko nam znanje kao novinska križaljka. Nametnuti uzori maturantima, jasno, šampioni su realityja, estradni prolaznici, sponzorski polusvijet.
Prosvjetiteljstvo se nekoć vodilo egalitarističkim razlozima, a to ne može slijediti prosvjeta iza koje čuče motivi brutalne eksploatacije nejednakih pozicija u društvu.
Nisu za to krivi prvenstveno nastavnici, čiji se status posljednjih desetljeća dramatično srozao, baš kao i njihova fizička sigurnost. Ali promotrimo individue s većim ovlastima: Radimir Čačić je prošlog petka u Varaždinu docirao i o strategiji visokog obrazovanja, nakon što je formirao i obznanio cjelovito mišljenje o svemu drugom pod kapom nebeskom. I nije on to napravio zato što mu je obrazovanje na srcu, nego zbog notorne posvećenosti komercijalizaciji ovog ili ma kojeg sektora, te podvrgavanja istog tržištu.
Pregorio mu mobitel
A sektorski ministarŽeljko Jovanović aktivno je sudjelovao u pokretanju afere oko državne mature. Dao je tako izjavu da mu je mobitel, otprilike, pregorio od silnih poziva unezvijerenih maturanata i njihovih roditelja. Budući da i bez škole znamo u kojoj mjeri su nam ministri telefonski dostupni, ostaje tek zaključiti da je na stvari Jovanovićeva kampanja s ciljem uspostave kontrole nad sistemom. Naravno, sistem je dubinski kvaran, a spomenuti NCVVO klijentelistički uzurpiran interesima nakladnika, pa se čini da je svaka državna inicijativa u tom smjeru načelno hvalevrijedna.
Bilo bi stoga lijepo povjerovati da Jovanović nagoviješta prosperitet opjevanog društva znanja, mimo sviju onih prokazanih da svoje djetinje frustracije prazne daveći maturante izlišnom faktografijom. No, vodećim se našim političarima zbiljski merkantilni prioriteti ogledaju već po dočeku maturanata na višem obrazovnom stadiju, u Bolonjskom reformom unakaženom visokom školstvu. Jovanovićevi stavovi o tome ne razlikuju se od onih Dragana Primorca i Radovana Fuchsa; sva su trojica u istoj barci i na zajedničkom kursu. Pa, dokle god ovo društvo u svojoj ukupnosti ne uzvrati vjerodostojno na taj izazov, nema govora o njegovoj uspješnoj maturaciji. Sve ostalo, pak, perverzno su nebitne marginalije.
