Da prvo utvrdimo činjenice iz 1941. godine. Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je osnovana 10. travnja 1941. dogovorom Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija. Kako bi služili njihovim ekonomskim i vojnim interesima njemački nacisti i talijanski fašisti na vlast u NDH postavljaju ustaški pokret na čelu s poglavnikom Antom Pavelićem. Genocidom nad srpskim, židovskim i romskim narodom, te brutalnom represijom nad Hrvatima koji ih nisu podržavali, ustaše namjeravaju izgraditi etnički, vjerski, rasno i politički čistu hrvatsku državu.
U ostvarenju tog zločinačkog projekta posebno se isticala elitna ustaška postrojba "Crna legija" čiji su najpoznatiji zapovjednici bili Jure Francetić i Rafael Boban. Službeni naziv oružanih snaga NDH pred kraj rata bio je HOS (Hrvatske oružane snage). Naglašavajući da upravo s njima počinje novo razdoblje hrvatske povijesti ustaše izmišljaju brojne nove termine pa između ostalog kao službeni pozdrav uvode "Za dom spremni", koji do tada nitko nikada nije koristio. Ustaški ideal, kako je isticao Pavelić, bila je fašistička diktatura, u kojoj izbori nisu potrebni.
Da onda utvrdimo i činjenice iz 1991. godine. U ljeto te godine prvaci Hrvatske stranke prava (HSP) osnivaju paravojne odrede pod imenom HOS (Hrvatske obrambene snage) čije pripadnike po uzoru na "Crnu legiju" odijevaju u crne uniforme jer smatraju da je "Crna legija uzor i čast svakog hrvatskog čovjeka". Zato, između ostalog, i vojne jedinice iz sastava HOS-a nazivaju po Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu. Službenim grbom HOS-a dominiraju riječi "Za dom spremni".
Po mišljenju osnivača HOS-a 10. travnja (1941.) je datum "utemeljenja hrvatske države" i "ostvarenja najsvetijih ideala hrvatskog naroda" koji bi svake godine trebalo slaviti. I možda par citata osnivača HOS-a koji bi mogli dati odgovor na pitanje je li tih 1990-ih bilo ustašizacije: "Mi smo spominjanje ustaštva, poglavnika i 10. travnja sveli na mjeru pijeteta", "To je duh hrvatskog borca, koji danas gine s imenom Poglavnika na ustima, sa slovima Nezavisne Države Hrvatske... naši dobrovoljci HOS-a stavili su si na desni rukav za dom spremni".
'Ne odričemo se 10. travnja'
No dobro, ako stavovi iz 1991., izrečeni "u žaru borbe", i dalje (zlonamjernog promatrača) podsjećaju na one iz 1941., jesu li prvaci HSP-a radili jasan odmak od Pavelićevog ideala Hrvatske kao fašističke diktature i etnički čiste države s istočnom granicom na rijeci Drini? Umjesto odgovora, evo ponovo nekoliko citata iz 1990-ih: "I mi kažemo i onda i danas, tko nije za dom spreman, ne da ne može vladati Hrvatskom, ne može ni živjeti u Hrvatskoj! Tko nije za dom spreman, van iz Hrvatske, marš van!", "HSP želi očistiti i oslobađati Hrvatsku od Srba, srbo-komunista i četnika", "Ne odričemo se 10. travnja jer se ne odričemo Hrvatske u povijesnim i prirodnim granicama... kao ni Bosne i Hercegovine, Zemuna...", "Mi nećemo moliti, nego ćemo preuzeti vlast", "Nema razloga za izbore, niti ih se može provesti. Najsposobniji trebaju voditi takve (ratne) poslove, a mislim da mi (HSP) to najbolje radimo".
Cilj izložene komparativne analize nije bio dokazati zločinački karakter NDH i ustaškog pokreta niti ukazati na opasnost od njihova veličanja. Svakoj normalnoj osobi to bi odavno trebalo biti jasno. Cilj je bio odgovoriti svima onima koji ne vide nikakvu vezu između stavova iz 1991. i 1941., a u očitim poveznicama vide pokušaj zlonamjerne "ustašizacije Domovinskog rata".
U tom kontekstu, zbog svojih se stavova na udaru posljednjih dana našao i hrvatski predsjednik. Njegova rezolutna osuda ustaškog režima umjesto pokušajem obrane digniteta svih onih branitelja (i građana) koji s ustaštvom niti su željeli niti žele imati išta zajedničkog proglašena je nepotrebnim nametanjem ideoloških tema u društvu. Iz čega proizlazi logično pitanje, a čime bi se to političari trebali baviti, i po čemu bi se trebali razlikovati, nego upravo po ideologijama koje zastupaju?
To što u Hrvatskoj takvih rasprava nedostaje (ili nema) pa prosječan birač, ali ni član stranke, ne zna razliku između liberalizma, socijaldemokracije ili demokršćanstva, nije prednost, nego mana naše demokracije. Kao što i činjenica da u Hrvatskoj 2020. još nije zaključena rasprava o ustaškoj ideologiji, da članovi demokratskih stranaka imaju po kućama slike Ante Pavelića, ustaše nazivaju mučenicima i javno ističu da njihova žrtva za hrvatski narod nikada neće biti zaboravljena, nije samo politički štetna već civilizacijski sramotna.
Ideološke rasprave su nam potrebne
Je li dakle ukazivanje na opasnost od totalitarne ideologije – koja prednost nad parlamentarnom demokracijom daje autoritarnom vođi, koja u političkim neistomišljenicima vidi neprijatelje i izdajice, koja ograničava medijske slobode i ljudska prava, koja u ljudima druge rase ili vjere vidi opasnost – povijesno prevladana i samim time danas nepotrebna društvena tema?
Aktualni primjeri iz brojnih europskih i svjetskih zemalja dokazuju da nije. Upravo zato su rasprave o ideološkim temama u Hrvatskoj potrebnije nego ikad. Jer, kao što neprestano ponavljam, manji je problem što pojedini političari misle o prošlosti, jer je promijeniti ne mogu. Daleko je veći problem u smjeru u kojem bi nas, oni koji u ustašama vide domoljube i mučenike, mogli voditi u budućnosti.
Bi li to bio smjer skandinavskih političara čiji je ideal snažna socijalna država, vladavina prava, nulta stopa tolerancije na korupciju i obrazovni sustav oslobođen političkih pritisaka? Siguran sam da ne bi. Bi li to bio smjer kojim svoja društva vode Trump, Putin, Orban ili Vučić? Nadam se da nećemo imati (ne)prilike saznati.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
