Biti ugljenaš - žele samo rijetki. A zbog njega se 44-godišnji Samir vratio iz Njemačke i svoj proizvod sada prodaje restoranima. Drveni ugljen proizvodi u tzv. "ugljenicama". Posao je opasan i potrebna je vještina koja polako izumire. U proizvodnji se nije puno toga promijenilo u posljednjih 100 godina.
Treba biti oprezan: "Može ući kisik i za sat dva se sve zapali", kaže Samir.
Kvalitetan ugljen je nastao iz nekvalitetnog drva. "Kao šumski otpad, jer pravu kvalitetu, nemate računicu, kad bi stavljali cjepanicu bili bi u minusu", govori Samir Susak.
I njih cijelo vrijeme treba držati pod kontrolom. Po danu i po noći. Samir ima tri ugljenice.
Nekoć je ova ugljenica proizvodila više od 100 tona ugljena na godinu. Proizvodnja se smanjila, ali posla još uvijek ima. Ovaj ugljen putuje u zagrebačke, koprivničke i čakovečke restorane.
A prije toga - obrada. Dvadesetak kilograma ugljena prodaje za 80 kuna. Pomagala su mu braća, ali oni su se odselili u Njemačku. Ondje je bio i Samir, ali se odlučio vratiti.
"Supruga mi pomaže, a kad nje nema trčim gore-dolje. Nije jednostavno, to vam mogu reći", govori on. "Posao nije toliko težak, ali ga nitko ne želi raditi. Nije gospodski posao. Ne mogu se ja od ovoga obogatiti, znate onu staru: 'Tko je ugljen pek'o nije mnogo stek'o'", kazao je Samir.
Pa se bavi i poljoprivredom. To mu je glavni izvor prihoda. No kod ugljenica - računica je jasna. "Znači, što više dodajete, više možete proizvesti ugljena. Drva se dodaju tijekom ciklusa", kazuje.
Narudžbi ima puno, ali radnika nema, pa je Samir sam. U Sloveniji se proizvodnjom ugljena u ugljenicama bavi stotinjak ljudi. "Jako puno ljudi odustaje. Ima ih još nekoliko, ali ih je sve manje. Kao klinac sam tu u blizini čuvao stoku i onda sam ove daske slagao na livadi", kaže.
Iako je posao težak, stošci su Samirova ljubav.
