I što sad? Što sa svim tim nacionalnim zanosom, jedinstvom, golemom pozitivnom energijom koju su naciji donijeli nogometaši. Hoće li se odlučnost i vizija s kojom je Zlatko Dalić ustrojio i pokrenuo momčad prenijeti na političare, kako se nada Dejan Lovren.
Na Vladu recimo, koja će sad zdušno krenuti s reformama, ukinuti svojih 1540 nameta na poduzetništvo, pojednostaviti zakonodavstvo, smanjiti državnu upravu, racionalizirati broj općina i gradova, zaposliti stručne i sposobne a otpustiti stranačke nesposobne.
Koja će prestat trpat milijarde našeg novca u propala poduzeća i početi ulagati u ona uspješna. Da bi svi skupa bili uspješni kao što su sad uspješni i naši vatreni. Jer ne zaboravite, koliko god oni bili naši, to je ipak samo njihov a ne naš uspjeh. A na tuđem uspjehu pa makar nam svima donio svjetsku slavu, ne može se dugo živjeti.
A da bi se ovdje živjelo i ostalo živjeti Hrvatska ne mora poput vatrenih osvojiti baš drugo mjesto na svijetu po ekonomskoj uspješnosti ili životnom standardu. Bilo bi dovoljno da smo makar u osmini finala Europske unije, negdje u zlatnoj sredini. Jer mi već godinama igramo na začelju, gdje su još samo Bugari lošiji od nas a neće ni oni dugo.
A da bi se trgnuli sa začelja na svim razinama nam trebaju
izbornici koji znaju što hoće i s kim to hoće. Jer Zlatko Dalić
nije slagao momčad tako da je na desni bok
stavio strinu od tetke ili za zadnjeg veznog malog od direktora
komunalnog u Livnu.
A upravo tako nekako svoje momčadi slažu izbornici po gradovima i općinama, ministarstvima i javnim poduzećima. Pa hoće li dakle Dalićev primjer biti primjer i inspiracija svima njima?
Ako je suditi po inspiraciji koju je dobio glavni hrvatski izbornik, Andrej Plenković - neće. Prvo što mu je palo na pamet u transu tuđe pobjede je gradnja Nacionalnog stadiona.
