J**ga tko je mogao znati u to vrijeme, a da ste ih pitali vjerojatno ih ne bi bilo ni briga, da će im jednom jedan pijani navijač zavitlati kamen u spomenik. Tada su oni imali važnijih problema doli da se domišljaju što će se i kako događati u njihovom Splitu za više od pola stoljeća.
I kakav će taj grad biti jednom kada ga oslobode.
Splitski partizanski odred imao je tri voda, po dvadeset i dva borca i svog komandanta Đordana Borovčić Kurira po kojem je nazvana moja stara škola. Škola koju će pola stoljeća kasnije krstiti kao školu Plokite srameći se imena momaka koji nisu htjeli da im u njihovoj školi profesori predaju talijanski jezik i da uče kako je njihov grad, njihova Dalmacija – Italija.
Splitski partizanski odred krenuo je iz Splitskog polja 11. kolovoza sa samo četrdeset boraca bez drugog voda koji je zalutao, a kojega su čekali dva sata. Sam odred je imao od početka poteškoće s vodičima,
Split je čudan grad, bio je i tada, bio je i danas, i samo momci koji su odlučili neki k***c napraviti mogli su to zaključiti. Njihov Split sretno je i usnulo spavao u krilu majke Italije. Postrojbe fašističke Mussolinijeve "Cammica nera" uredno su dizale svoju zastavu svako jutro nasred rive i Split je bio kako povijesno, tako i ideološki pod maticom zemljom, pod fasciom di combattimento, pod osovinom koju su činile Nezavisna Država Hrvatska i veliki stoljetni Reich.
Noć je bila hladna i tipična za kolovoz. Split je spavao dok su momci napustivši svoje kuće, pod okriljem mraka izmoreni i gladni, bez vode iznad Košuta od svoje braće očekujući pomoć, utaboreni dočekali jutro.
Njih šezdesetak, od kojih su mnogi bili prvotimci RNK Split, još u kopačkama utaboreni u okolici Sinja dočekali su jutro. Mladi i nevični oružju i borbi očekivali su potporu seljaka tog kraja kako u hrani tako i u pomoći oko skrivanja. Seljaci oko Košuta očito nisu bili nogometaši, jedan od njih vidjevši ih onako promrzle i uplašene otrčao je preplašen da sve prijavi bratu ustaši.
Teško će komunjare u okolicu Košuta dobiti simpatije lokalnog stanovništva pa bili oni i hipsteri s čudnim bradama koji bi da ruše tek uspostavljenu i mladu nam državu Hrvatsku. Teško će nogometaši da ruše jedan tradicionalan narod koji od igara ima samo Alku, a za sve igre sa "mijurom" drži da su pomodarstvo austro- ugarskih staleža koji im nameću poreze i namete.
Od Turaka nas spasio Ante napisao je bard lokalne samospoznaje u svom lokalnom listu, a teško da će tko u Košutama ne lajkati objavu Žiginog malog koji škole u Frankfurtu izučio. Još dok zora nije ni zarudjela okupiše se seljaci Košuta, ustaše i Talijani da nauče mlade aktiviste antifašističke fronte grada Splita pameti.
Tog jutra od ustaške ruke poginuli su ili streljani Mirko Kovačević "Lala" – komandir, Vinko Blaić, Ante Blajčić, Andro Račić Latiša – komandir 1. voda, Mate Šarić – komandir I. voda, Mate Šarić – komandir III. voda, Ivan Uvoda i Ljubo Zorica.
U Ruduši je idućeg jutra strijeljan 21. borac Splitskog partizanskog odreda: Bruno-Đordano Borovčić-Kurir, Franin, komandir odreda, Alfred Santini Šimunov, politički komesar odreda, Ivan Antonini pok. Stipana, Nebojša Borozan pok. Ivana, Mirko Dujmić pok. Stipana, Branko Duplančić, Lukin, Dušan-Duško Frua pok. Enrika, Petar Jelaska Antin, Jozo-Josip Krstulović, Marinov, Jozo-Josip Markotić pok. Ljubomira, Ivan Marković pok. Grge, Marin Matković pok. Ivana, Vjekoslav-Vjeko Ozretić, Ivanov, Josip-Jozo Petrić, Dujin, Ante Popović pok. Kristina, Josip Radetić pok. Duje, Dragutin Rogulj pok. Ivana, Šimun Stojanac, Tadija Skopljanac Markov, Ante Torkar Josipov, Davor Urlić pok. Fausta i Ante Zelić pok. Jure.
Među strijeljanima nalazila su se dva borca Solinskog partizanskog odreda koji su bili zatvoreni zajedno sa Splićanima u Sinju i to Ante Katić pok. Marina i Ante Čerina-Tonko pok. Tome.
Ustaški glavar Košuta s članovima svoje milicije, žandarima iz okolnog Trilja, ustašama iz Dicma, Talijana i ustaša iz Sinja što ustaše iz istočnih i zapadnih krajeva Zagore motorizirani i mobilizirani digli su se na noge potpomognuti talijanskom i ustaškom propagandom te na kamionima krenuli da se napiju krvi prvotimcima Splita. Komunistima koji su se usudili da ustanu protiv svete matere Italije koja nas je uz Božju pomoć i uz pomoć Poglavnika sve spasila, posebno građane Splita i okolice koji su imali zablude da žive u Hrvatskoj, ne u fašističkoj Italiji.
Od jutra 14. kolovoza do 8 sati navečer Odred je vodio borbu s više od deseterostruko jačim i tehnički opremljenijim snagama: Talijanima, ustašama, žandarima i seoskom milicijom. Ginu Mirko Kovačević Lala, Mate Šarić, Ante Brajčić, Andro Račić, Ivan Uvoda i Ljubo Zorica. Nekolicina je bila ranjena. Njih 24 su zarobljena, među kojima i komandir Odreda Đordano Borovčić - Kurir, politički komesar Alfred Santini i teško ranjeni Vinko Paić.
Neshvatljiva kratkoća vremena, vrlo složeni uvjeti, nepouzdane veze u Zagori, neiskustvo i osobito neprikladna obuća, žeđ i glad učinili su svoje.
Ti momci su bili u kopačkama, a u kopačkama samo zanesenjaci mogu krenuti u suludu misiju da se bore protiv ustaške države, protiv ustaškog naroda i protiv ustaških vođa koji su svoj narod doveli na rub siromaštva i gladi, prodali ga Talijanima i pretvorili u svoju poslušnu i krvožednu kamarilu.
Nogometaši i prvotimci Splita koji nisu imali sreće da poginu zarobljeni su i u Sinju su strijeljali 24 zarobljena partizana Splitskog i Solinskog partizanskog odreda i to: Čerina Antu, Katić Antuna, Stojanac Šimuna, Krstulović Josipa, Radetić Josipa, Rogulj Dragutina, Urlić Davora, Duplančić Branka, Frua Dušana, Petrić Josipa, Dujmić Mirka, Ozretić Vjekoslava, Borozan Nebojšu, Matković Ivana, Matković Marina, Jelaska Petra, Kurir Đordana, Santini Freda, Torkar Antuna, Antonini Ivana, Zelić Antuna, Popović Antuna, Markotić Josipa i Skopljanac Tadiju.
Presuda pokretnog prijekog suda NDH zarobljenim borcima Prvog splitskog odreda u Sinju glasila je:
"U ime NDH… pokretni prijeki sud u Sinju, pod predsjedanjem Borčića Rafaela, te članova Renate Zvonimira i Kralja Pavla i državnog tužitelja Grabovca Nikole, te branitelja okrivljenih Ive Smolića i Petra Tripala … Nakon što je državni tužitelj predložio da se okrivljeni proglase krivim, a branitelji da se optuženi oslobode, sud je 26. kolovoza 1941. g. presudio poimenično borcima Prvog splitskog partizanskog odreda kaznu smrti strijeljanjem."
Tukli su ih i mučili, vadili su im oči kamama i presijecali genitalije, nogometašima Splita kidali su bajunetama tetive i klali ih kao svinje.
Alfred Santini, jedan od braće Santini, braće po kojoj je zgrada u kojoj živim dobila ime, a danas se zove Ilioča 6 ( zapamtite ustaše živim u Iločkoj 6) pozvao je svoje suborce da izdrže i da kurvinim sinovima pokažu što je Split, da ne kukaju, da ne naricaju, da ne traže milost već da izdrže uz ponos na usnama.
Antifašistička mladost grada Splita, prvotimci RNK Split svi do jednog, vezani, mučeni, prebijeni i osakaćeni udova koji su visjeli da skoro beživotnih tijela izvikivali su:
"Živjeli proleteri! Živio oslobodilački pokret! Krvnici! Kukavice! Evo ti prsi, pucaj, pucaj! Ima još naroda iza nas!"
Talijanski vojnici osupnuti prizorom došaptavali su se kako nije baš mudro porobiti ovakav narod i da će ih stići kazna ako ne sa zemlje onda s neba.
Ustaše cetinjske krajine su se smijale Talijanima koji su bili užasnuti prizorom. Ustaše su pijani vadili svoje kame i nogometašima Splita odsijecale uši uzvikujući:
"Pajdo ima li naroda iza tebe!"
Strijeljanje splitske mladosti teško se dojmilo svih žitelja Dalmacije, a Splitu donijelo neizmjernu tugu i žalost, zapisao je splitski trener i kroničar Miho Tagliattalia čija se momčad sutradan nije pojavila na treningu.
Zašto vam ovo pišem?
Svake godine u kolovozu, na današnji dan netko devastira spomen na njih. Na mladost Splita streljanu u kopačkama. Svake godine išara se taj spomenik u mom kvartu crnom bojom, ušatim slovima u, i kukastim križevima.
U mom kvartu jedan navijač Hajduka zavitlao je kamen u spomenik na kojem su imena sličnih nogometaša i slične djece koja su tog jutra ostavila svoje uplakane djevojke, svoje usnule majke i krenuli u nepoznato vođeni jednim idealom, idealom da im nitko, ama baš nitko neće nad Splitom dizati talijanske ili nezavisne zastave i da nitko, ama baš nitko neće njihov RNK Split ili njihov Hajduk nazivati Spalato ili Fascio di combattimento.
Za takvu hrabrost da ostaviš svoj grad, da svojoj državi, svom Führeru, svom poglavniku pokažeš srednji prst i u kopačkama se zatekneš negdje u Košutama u okolici Sinja među seljačinama ustašama i odredom talijanskih i njemačkih vojnika koji će te zaklati kažeš ovo je Split, ovo je Grad, ovo je mladost, vi koji šarate spomenik nikada nećete imati muda.
Vi ste samo navijači i ništa više.
Vi ste samo grad i ništa više.
Jednom je ovaj grad bio nešto više od seljačina ustaša, ovaj grad je bio nešto više i od straha. Jednom, ovaj grad se nije bojao vašeg noža i vaših zastava koje su se vijorile na njegovim zidinama.
Ovaj grad.
Što vi znate što je ovaj grad?
Ovaj grad su momci u kopačkama. Oni koje vi nikada niste mogli razumjeti jer nikada nisu pristajali da igraju za vaše Spalate i za vaše Combattimento.
Velik je ovaj grad, gledaj ga sinko i budi ponosan, rekao je jedan Meštar i pustio suzu. Suzu za mladošću Splita streljanu u kopačkama. Istu onu kojoj će danas neka budala išarati spomenik, ali kako smo ustvrdili na početku ovog teksta, oni su imali tada preča posla nego da se bave Splitom 2022.
Splitom u kojem današnja mladost na njihov spomenik baca kamenje.
