Frano Ivković s osvojenih devet punata, vitez Sinja i Hrvatske slavodobitnik je 307. Sinjske alke nakon spektakularne završnice, pripetavanja u kojem su sudjelovala čak tri alkara.
Nakon treće trke tri viteza Kristijan Bikić, Ivo Zorica i Frano Ivković osvojili su šest punata. Hrvatski vitezovi, pred očima ugledna viteškog državnog vrha, predsjednika Zorana Milanovića, premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića poklonili su se zajedno sa svojim konjima. Ugledni viteški zbor nije zapazio istinskog plemića i viteza u drugom redu, plemenitog Reinera, no tko bi uopće među tim vitezovima Hrvatske koji bi da se viteški uvuku u guzicu premijeru i popratio sve to. Toliku količinu vitezova.
Svaka budala kako vidimo u Hrvatskoj može postati vitez, i sam taj pojam, da vas netko nazove vitezom kao da vas je nazvao redikulom, no upravo taj pad viteštva kao takvog u zemlji blagostanja, u zemlji turizma i u zemlji koja je izgradila Pelješki most meni je itekako zanimljiva.
Biti vitezom. Hrvatskim vitezom.
Ta rečenica vjerujem jednom Marku Skeji, ili takvim sličnim likovima izaziva zazubice. Biti vitezom, i to još Hrvatskim vitezom nije šala. No kako vrijeme odmiče sve dalje, i kako ti i takvi vitezovi poprimaju sve domoljubnije i sve domoljubno još domoljubnije konotacije, mislio sam da je red da se tim Hrvatskim vitezovima pozabavim u vidu kolumne koja će se baviti Hrvatskim vitezovima kojima je vrhunac viteštva što ja znam, pokrasti milijarde, hrvatsku mladost poslati van zemlje zgroženu tim i takvim vitezovima, ili se, kao pravi hrvatski vitez niže klase uvlačiti premijeru ili predsjedniku u nadi da će te on, kao pravog hrvatskog viteza uvaliti negdje u neko ministarstvo rude i izgubljenog vremena.
Na to je spalo, da vas više ne zajebavam, Hrvatsko viteštvo.
Eto recimo najnoviji hrvatski vitez Šušnjara. Vojvoda i vitez, koji se istina osvrnuo na katastrofalnoj demografsku sliku u Hrvata, i na činjenicu da mu u njegovom Sinju više mladosti nema niti da popuni kafiće kao konobari, ali jebiga, vitez kao vitez. Teško je pravom, autohtonom vitezu, 'pače još vojvodi, ne pohvaliti posao i pregnuća koja nadljudskim naporima ne rade naši vrhodostojnici pred vojvodom u svečanoj loži.
I milo je bilo hrvatskim vitezovima u loži, i hrvatskim vitezovima na trkalištu čuti kako se hrvatski vitezovi jedni drugima k**če viteštvom, i j***š mi mater da mi suza nije krenula, ona kmetska što pod takvim hrvatskim vitezovima živim, i sretan sam kao hrvatski kmet što nisam dostojan da skupim hrvatsku balegu, ispod hrvatskog konja pred njima.
Hrvatsko plemstvo, i Hrvatsko viteštvo puno je kako vidimo vitezova i plemića. Mogao bih vas sada daviti hrvatskim vitezovima i alkarima koji su kao časne vojvode pucale u vrat staricama od 90 godina u vlažnom podrumu i za to dobili pravomoćne presude, ali svjestan sam kako će me hrvatski vitez, branitelj ili tako nekakav k***c od viteza opomenuti zbog tih opaski. Posebno pred tako svečane prigode kao što je veličanstvena Sinjska alka u kojoj će hrvatski vitez, vitez nad vitezovima, vojvoda glavom i bradom uvući se u guzicu premijeru, pa mu obazrivo, da se ne naljuti, pripomenuti kako je užasna demografska slika u Sinju u kojem jebiga mladosti već nema niti za Alku, nego ni da popuni kafiće s lokalnim robljem.
Ah ti vitezovi.
No koji su k***c zapravo vitezovi?
Ako pričamo o srednjem vijeku, jedna pojava koja je nezaobilazna u popularnoj kulturi jest pojam viteza. Vitez je u načelu bio ratnik konjanik, a u hijerarhiji srednjovjekovnog društva viteza su bili smatrani nižim plemstvom, koje bi s vremenom nakon stjecanja posjeda mogli postati i dio višeg plemstva. Iako je njihova uloga kao ratnika tijekom srednjeg vijeka ostala većim dijelom ista, njihova percepcija u društvu znatno se mijenjala. Vitezovi su bili, da vas ne zajebavam, najamnici. Oni koje je zapravo preziralo plemstvo.
Tijekom ranog srednjeg vijeka, negdje do 1000. godine naše ere, vitezi su kod većine ljudi bili smatrani naoružanim nasilnicima i plaćenicima. Za svoju vojnu uslugu koju su pružali onome tko ih je angažirao, vitezovi bi zauzvrat dobili zemlju ili pravo da pljačkaju sela i posjede gdje su ratovali, i čine što ih je volja nekažnjeno.
Ta praksa počela se mijenjati tijekom 11. stoljeća. Tijekom ranog srednjeg vijeka vitezovi nisu trebali potjecati iz plemstva. Dok god je ratnik bio u stanju posjedovati konja, oružje i oklop, ona je mogao biti vitez. To se s vremenom promijenilo, te su pojmovi viteštva i plemstva postajali sve bliži i isprepleteni, tako da je nakon nekog vremena postalo obavezno da vitez dolazi iz redova plemstva. I tada se, kako nas povijest uči, u viteštvu nešto promijenilo. U Hrvatskoj naravno nije, ali u ostatku svijeta jest. Vitez od formata, naime, više nije bio uvlakač u guzicu plemstva, već čovjek poseban i svoj, romantični junak koji se borio za pravdu i pravicu.
Za malog čovjeka.
Frano Ivković s osvojenih devet punata, vitez Sinja i Hrvatske slavodobitnik je 307. Sinjske alke nakon spektakularne završnice, pripetavanja u kojem su sudjelovala čak tri alkara. Nakon treće trke tri viteza Kristijan Bikić, Ivo Zorica i Frano Ivković osvojili su šest punata. Hrvatski vitezovi, pred očima ugledna viteškog državnog vrha, predsjednika Zorana Milanovića, premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića poklonili su se zajedno sa svojim konjima. Konji su nemirno držali vitezove, ovi su hvalili dostignuća mile nam i drage domovine, a u istom trenutku dok se sve to viteški događalo u KBC Split događala se niti malo viteška obdukcija.
Vladimiri Matijaniću, hrvatskom izdajniku i kmetu, jer takav nikada viteškog stališa vidio ne bi, izvršena je obdukcija u kojoj je ustanovljeno da je hrvatski kmet Vladimir Matijanić umro niti malo viteškom smrću, pod reanimacijom hitne pomoći iz Splita koja je u slavljeničkom viteškom raspoloženju u jeku Oluje, Alke, Gospe i ostalih viteških spomendana u kojima spojimo viteški deset dana godišnjeg izdahnuo na pravdi Boga. Vladimir Matijanić, kmet koji se istina usudio kritizirati plemstvo u Hrvata, ali na pravdi Boga kmet. Stališ koji je slavodobitno ispratio najnoviju alku ta je vijest pogodila kao što je Franju Tahija pogodila vijest da je Matija Gubec pred njegovim konjušnicama izdahnuo na smrt.
Viteštvo u Hrvata.
Ceremonija proglašenja vitezom obično bi se održavala prilikom nekih većih svečanosti, poput proslave Božića ili Uskrsa, ili pak prilikom raznih slavlja poput vjenčanja plemića. Čin proglašenja vitezom vodili su plemići, kler, kraljevi. Vitezom nije mogla postajati svaka pizda. Vitezom si mogao postati samo ako si svojim životom, svojom čašću, svojim životnim djelima zaslužio biti vitezom.
Večer prije proglašenja štitonoša bi nakon ritualne kupke odjenuo bijelo odijelo koje simbolizira čistoću, crveni ogrtač koji simbolizira plemenitost i crne cipele, koje simboliziraju smrt. Ostatak večeri proveo bi u tihoj molitvi u kapelici dvorca ili crkve.
Sljedeće jutro održavala se ceremonija proglašenja vitezom, koja bi započela svetom misom i propovijedi od strane svećenika, nakon čega bi se pristupalo samom činu proglašenja. Mač i štit koje je blagoslovio svećenik predani bi bili plemiću, kralju, odnosno nekom drugom dostojniku koji je predvodio ceremoniju. Nakon toga bi budući vitez održao prisegu da će biti odan svojoj zemlji, da će braniti slabije i siromašne, da će uvijek govoriti istinu i biti pošten.
Nakon toga bi budući vitez održao prisegu da će biti odan svojoj zemlji, da će braniti slabije i siromašne, da će uvijek govoriti istinu i biti pošten. Da će biti častan čovjek. Ma pred kojim premijerom ili predsjednikom stajao. Da će umjesto da čuva svoju guzicu, izložiti svoju. Gledajući danas, na veličanstvenoj Sinjskoj alci sve te hrvatske vitezove od formata koji se uvlače u guzicu vitezovima u loži, jedna me vijest potresla, vijest o hrvatskom kmetu Vladimiru Matijaniću koji je u zadnjim sekundama svog života snimao hrvatske vitezove koje nije dočekao da mu na vrijeme pruže pomoć jer je kmet, ne vitez.
Vladimira Matijanića nitko nikada nije inaugurirao za viteza. Nitko mu nije čeličnim mačem preko oba ramena udijelio milost da bude među hrvatskim plemstvom, i vjerujte mi Vladimir Matijanić zadnji je čovjek na svijetu kojeg znam koji bi se našao u društvu plemenitim Reinera, još plemenitijih Plenkovića ili ovih maje plemenitih šupaka u Sinju. Vladimir Matijanć bio je zadnji vitez Hrvata. Vitez koji je do zadnjeg svog daha upirao prstom u vitezove koje je plemstvo nama instaliralo pa kome opanci – kome obojci.
I to na hitnoj pomoći.
Takav je vitez bio Vladimir Matijanić. Naravno da tog i takvog viteza u časnoj sinjskoj i hrvatskoj krajini i zapisima nikada nećete naći, kao što se nikada nije našao ni zapis o Matiji Gupcu koji se usudio ustati protiv hrvatskih vitezova, ali takvi junaci ionako ostanu u predaji i o njima se priča potiho, da komgod iz vlasti vitezova ponosnih sinjskih i od svakog k***a ne čuje. O vitezu koji je o viteštvu učio krivo. Da je viteštvo pitanje časti i poštenja. Jer još se izgleda nije napisala knjiga o hrvatskom viteštvu pa da je možeš pročitati i po njoj živjeti.
O hrvatskom vitezu koji je kićen kao vojvoda alkarski, brkat i kockaste glave, sa apartmanima koje iznajmljuje i bolnicom koja je za njega i njegove viteške momke. Za prave vitezove koji to jesu, one časne i poštene, u toj njihovoj viteškoj zemlji nema te i takve skrbi. U Lijepoj njihovoj oni postoje, i oni to znaju, ali je dobro da ih što prije nije.
Jer takva je to zemlja. Gorda i viteška. Da ga j***š, ponosno stanimo pred njihovim konjima.
Jednom će vala, kao što nam je Smoje opisao, govna njihovih konja nešto vrijediti. Najbolje da ih ostavimo djeci u amanet.
Da kupe njihova viteška govna.
