Jednoga dana, negdje na ulici u Hrvatskoj... - Dobar dan. - Dobar dan, izvolite... - Što se lijepoga potpisuje? - Zahtjev za referendumom da se u Ustav unese odredba po kojoj je burek prirodna zajednica tijesta i mesa. - Napokon! Odavno je trebalo ustati protiv tih neprirodnih bureka s višnjama i što ti ja znam! Gdje da potpišem? - Evo ovdje gospodine. To vam je 180 kuna. Bude li potpisnika više od potrebnih 451 tisuću, višak će vam se refundirati, ostavite samo svoje podatke...
Baš me zanima koliko bi od onih 710 tisuća građana koji su potpisali zahtjev za održavanje referenduma o ustavnoj definiciji braka kao prirodne zajednice mesa i tijes... pardon, žene i muškarca, to doista učinilo kada bi uz svoj potpis morali snositi i trošak takvog silovanja demokracije.
Cijena demokracije ili cijena zločestoće
Netko će reći da demokracija nema cijenu, ali ima, itekako, vrlo opipljivu i vrlo jasno izraženu u kunama. Za referendum je potrebno štampati listiće, pokrenuti čitavu vojsku ljudi koji sjede u biračkim odborima i nakon glasanja prebrojavaju listiće, treba platiti informatičku obradu, kutije, struju na biračkim mjestima... Sve to košta. Izbori za EU parlament koštali su navodno oko 85 milijuna kuna, a koštali bi sigurno upola manje da su održani zajedno s lokalnima. Mislim da bismo se svi mogli složiti da bi razliku u cijeni zbog takvog vježbanja demokracije trebao iz svog džepa platiti predsjednik Josipović koji je odlučio o datumu njihovog održavanja, pa zašto onda ne bi iz svog džepa platili referendum i oni koji ga traže? Čini se malo preskupo da svi mi moramo iskeširati 80 i kusur milijuna kuna samo za to da bi netko mogao biti zločest prema jednoj društvenoj manjini. Jeftinije bi bilo da članove udruge "Za obitelj" zaposlimo na šalterima državne uprave, pa nek budu zločesti koliko hoće, to je tamo uvjet za posao. Ili neka sami plate cijenu svoje zločestoće.
Pogled odozgo
Ovaj moj prijedlog mogao bi se jako svidjeti ministru specijal-201012070191004-Slavko Linić, obuzetom time da pokrpa proračunske rupe koje mu stalno buše na sve strane. Ovih se dana jako žesti oko saniranja arti-201306131063006. I dok se s jedne strane čovjek može složiti da treba poplaćati račune i napokon prestati živjeti na dug, a njegova ljutnja na javna poduzeća sve samo ne neopravdana, ne mogu a da se ne čudim kako se pogled na svijet mijenja ovisno o tome gdje ste na društvenoj ljestvici. Linić sa svoje ministarske pozicije tako kao krivce za dugove bolnica i zdravstvenih ustanova vidi čistačice, vozače, majstore, sve one čije bi se poslove, smatra očito, moglo outsourceirati, kako se to lijepo hrvatski kaže.
Zanimljivo je kako se s neke daleko niže prečke na ljestvici vide brojni ravnatelji i njihovi pomoćnici i zamjenici, njihovi službeni auti i velike plaće, vide se stotine administratora i računovođa. Vide se hrpetine formulara koje ispunjavaju ti administratori i administratorice, formulara koje su osmislili neki drugi činovnici i birokrate čiji broj premašuje broj liječnika i medicinskih sestara. Zanimljivo je to, doista, kako kad se popnete po toj ljestvici odmah uočite mogućnosti uštede na mizernim plaćama, na primjer učitelja i nastavnika i kako vam je jasna nepotrebnost njihove cipelarine, ali nikako da pronađete prostor za rezanje dužnosničkih plaća, a novi se službeni auti čine posve logičnim "sredstvom za rad"...
Čak je i u Americi Hitna besplatna
I tako, zahvaljujući pogledu s viših prečki ljestvice, ako se zateknete na području Zadra, dobro promislite je li bol koju osjećate od srca ili gastritisa. Do 1. lipnja čovjek bi promislio i zaključio da je bolje da ne reskira nego da ode na Hitnu i provjeri, ali sada bi ga kriva procjena mogla koštati nekoliko stotina kuna, pa će promisliti još jednom. I možda zaključiti kako će jedan antacid riješiti stvar. Ali što je jedan ljudski život prema pet milijardi kuna... U Americi se može naći dosta toga u što se čovjek može ugledati, ali nekako je opći svjetski konsenzus da zdravstvo nije jedno od tih stvari. A čak je i tamo Hitna pomoć besplatna...
S druge strane...
S druge strane, moram priznati da počinjem donekle shvaćati one koji smatraju da je besplatna zdravstvena zaštita luksuz. Recimo, japanski su tinejdžeri izmislili novi fetiš – lizanje očne jabučice ili okulolinktus. Posve se opravdanim i logičnim čini pitanje zašto bi netko trebao plaćati tvoje liječenje ako dobiješ herpes, nekakvu bakteriju ili gljivice zato jer ti dragi ili draga ne pere redovito zube ili te opeče curry koji je jeo/jela za ručak ili ti njihov ispucali jezik ošteti tkivo oka.
Glupost i zločestoća
A kad smo već kod gluposti i zločestoće, rijetko je koji zakonski prijedlog koji je došao od ove Vlade bio tako glup i toliko proziran poput ovoga koji je u petak usvojen u Saboru. Dnevne novine koje objavljuju 25.000 riječi i više plaćat će od sada stopu PDV-a od pet posto, čime će nakladnici nekolicine dnevnih novina uštedjeti oko 17.500 kuna na dan (ako im je prosječna prodaja 50 tisuća). To je pola milijuna kuna po novini. Dakle, za državu manji prihod od milijun i pol kuna na mjesec. Gdje je sada ministar Linić koji je 'ladno ugasio Vijesnik odbivši plaćati i dalje njegovo gomilanje dugova?
No, ima li itko u ovoj državi tko je dovoljno naivan da misli da će taj novac nakladnici uložiti u plaće novinara, njihovo zapošljavanje i prava, možda na njihovu edukaciju? Postoji li još netko osim premijera Milanovića tko misli da će kvantiteta u ovom slučaju donijeti kvalitetu? Postoji li još netko kome nije jasno zašto su Milanoviću tako drage riječi samo nekih tiskovina, zašto država pogoduje određenim izdavačima, a ne čini apsolutno ništa da zaštiti i podrži novinare? Ima li koga tko ne razumije kakve novine i tekstove izdaju financijski pomilovani izdavači, a kakve jaki, neovisni, samosvjesni i sigurni novinari? I kako izgleda društvo u kojem takvi novinari postoje?
Na potezu je Ustavni sud, jer ovakvu ozakonjenu glupost nismo imali od zakona po kojem nedjeljom smiju raditi samo trgovine manje od 200 kvadrata.
