Strategija iscrpljivanja na koju se odlučio premijer Andrej Plenković suočen s prosvjetnim štrajkom još uvijek mu nije donijela željeni rezultat, pa metode kojima vlast pokušava slomiti prosvjetnu pobunu postaju sve podlije.
Nakon mjesec dana ignoriranja i manipuliranja, huškanja roditelja na učitelje i profesore, vlast se poslužila i policijskom represijom, a konačno i ucjenama i prijetnjama da nitko u javnom sektoru neće dobiti povišicu ako prosvjetari ne potpišu kapitulaciju.
Hoće li ostali sindikati javnih službi pomoći vlastima da slomi štrajk ili će se solidarizirati s prosvjetarima i pomoći im da se izbore za zaslužene koeficijente tek ćemo vidjeti, ali upravo bi njihov odgovor mogao biti presudan za budućnost društvenog statusa ne samo prosvjetara nego i svih javnih službi, odnosno svih onih koji plaću primaju iz državne blagajne, a u konačnici i za budući smjer kojim će se Hrvatska razvijati (ili nastaviti urušavati).
Odigraju li za vlast, održat će se status quo i bit će izgubljena jedna od najvažnijih bitaka protiv društvene nepravde u modernoj Hrvatskoj. Podrže li prosvjetne radnike, proširit će područje sindikalne borbe i otvoriti put za puno veće i dalekosežnije društvene promjene nego uopće i možemo sagledati u ovom trenutku. Jer, u svojoj biti štrajk prosvjetara je borba za preraspodjelu društvenog bogatstva i moći, a to jest ključno pitanje za budućnost Hrvatske. Na to pitanje odgovor ne pokušava dati nijedna od relevantnih političkih snaga u državi, štrajk prosvjetara pokazao je kako se ono više ne može ignorirati.
Vapaj prosvjetara za preraspodjelom društvenog bogatstva
To je i jedan od glavnih razloga zbog kojih se vladajuća oligarhija svim snagama opire popustiti i za milimetar zahtjevima školskih sindikata za pravednijim vrednovanjem njihova rada i doprinosa društvenom razvoju i posve drukčijim vrednovanjem sustavno obezvrijeđenog intelektualnog kapitala. To je i glavni razlog zbog kojeg prosvjetari i nakon 34 dana štrajka uživaju podršku najširih društvenih slojeva bez obzira na pojedinačna politička opredjeljenja.
To je i glavni razlog zbog kojeg se naši životi u javnom prostoru odjednom više ne svode na ustaše i partizane, davno završeni Domovinski rat, besplodne rasprave o mrtvima samo kako se ne bi tražio odgovor što ćemo s nama živima. Samo zahvaljujući pobunjenim profesorima i učiteljima odjednom raspravljamo o onome što je važno danas i što će važno biti sutra.
Djeca koja su rođena kad i samostalna Hrvatska sljedeće će godine slaviti 30. rođendan, mnogi od njih su morali otići iz domovine kako bi sebi i(li) obitelji osigurali život dostojan čovjeka, mnogi od njih su i roditelji današnjih školaraca, ali im se uglavnom ne treba crtati zašto je važno podržati štrajk prosvjetnih radnika i ne vjerovati političarima. Pa njihovi životi i životi njihovih roditelja obilježeni su besramno pogaženim verbalnim obećanjima.
Vapaj prosvjetara za preraspodjelom društvenog bogatstva je i glavni razlog zbog kojeg se pokušava nametnuti teza kako su svi koji primaju plaću iz državne blagajne naprosto uhljebi koji samo služe trošenju novca koji zaradi tzv. realni sektor. I kako zato moraju biti sretni sa svime što im se da jer bolje ni ne zaslužuju. Što je realni sektor u ortačkom kapitalizmu? Kako je uopće moguće u 21. stoljeću dovoditi u pitanje doprinos učitelja i profesora, liječnika i socijalnih radnika, vatrogasaca i policajaca ili, recimo, kulturnih radnika društvenom bogatstvu?
Mnogi od onih čije se poduzetništvo zasniva isključivo na ortakluku s državom, koji uhljebnički isisavaju milijune iz državnog proračuna ili državnih i javnih poduzeća najglasniji su i najagresivniji u omalovažavanju doprinosa javnih službi društvenom bogatstvu. Pri tome uvijek rado i napomenu da su roditelji kojima zbog štrajka prosvjetara nema tko čuvati djecu kao da su škole vrtići za odraslu djecu, a ne obrazovne ustanove koje u ekonomiji znanja 21. stoljeća dugoročno određuju razvoj pojedinca i društva (ili njihovo zaostajanje).
Vadi se stari alat za gušenje štrajka: korupcija, pritisci, ucjene
Naravno, pitanje statusa onih koji kroz zdrave gospodarske djelatnosti omogućuju svakodnevno punjenje državne blagajne jednako je važno kao i pitanje statusa javnih službi, ali u ekonomiji znanja pogrešno je suprostavljati ta dva svijeta jer su interesi u konačnici zajednički. Mudrije bi bilo pridružiti se borbi za preraspodjelu društvenog bogatstva i stvaranje pravednijeg socioekonomskog sustava koju su započeli prosvjetari, pa pritiskom izboriti i drukčije vrednovanje rada i doprinosa koji ostvaruju zaposleni u tzv. realnom sektoru.
Jer, nije trošak za prosvjetare ili liječnike ili službe temeljne sigurnosti ono zbog čega plaćamo previsoke poreze i doprinose te neviđene parafiskalne namete, a imamo male plaće. Oni su takvi jer imamo 20 županija (plus Zagreb), 428 općina, tzv. javnu nabavu koja služi za punjenje privatnih džepova političara, njihovih kumova, rodbine i prijatelja; takvi su jer lova curi za tisuće ovih i onih stranačkih uhljeba u državnoj i javnoj upravi te državnim poduzećima; takvi su jer uporno šutke plaćamo državni aparat koji nas je doveo do statusa jedne od najjadnijih i najsiromašnijih europskih država.
Hrvati imaju preskupu državu, oligarhiju koja zadržava moć isključivo trgovinom općim dobrom i koja se bez pritiska neće odreći nijedne privilegije, nakaradan sustav u kojem se moć održava korupcijom, pritiscima i ucjenama - sve se to upravo primjenjuje u igri s prosvjetnim štrajkom.
Uspijemo li sagledati širu sliku i razmišljati dugoročno, shvatit ćemo kako su nam pobunjeni prosvjetitelji upravo dali neočekivanu priliku za toliko željeni povijesni preokret.
