Državno izborno povjerenstvo priopćilo je da je 66,2 posto hrvatskih građana glasalo za priključenje ove zemlje Europskoj uniji. Na birališta ih je izišlo oko 44 posto, što znači da Hrvatska ulazi u EU zahvaljujući glasovima, otprilike, jedne četvrtine upisanih glasača.
Drugo ime za bijeg
Referendum je, dakle, prošao, dežurni redikuli noćas će pakirati rekvizite po gradskim trgovima i televizijskim studijima i spremati se za zasluženi odmor do sljedeće prilike za iskakanje u prve medijske redove, a ono nešto pametnih lijevih euroskeptičnih razmišljanja potonut će na časnim marginama studentskih foruma i autsajderskih glasila. Poslije svega, ostat će jedan povijesni podatak i trijumf političke kaste koja je u Saboru, daleko od građana, jedina slavila uspjeh referenduma, što dovoljno govori samo za sebe.
Politička elita izvela je uključenje Hrvatske u Uniju, više-manje, pod suštinski antieuropskom egidom o ulasku u EU kao drugom imenu za bijeg s mrskog Balkana i iz još omrznutijeg jugoslavenskog konteksta. Vidjet ćete, idućih dana više će se slaviti to što smo se rastali od Srba, Crnogoraca, Bosanaca i Hercegovaca, Makedonaca i Albanaca, nego to što je administracija uspjela ispuniti kriterije za priključenje najsloženijoj i najrazvijenijoj državnoj zajednici modernog svijeta.
Građani došli na kraju
Nećemo ovdje o svim konceptualnim i konkretnim slabostima Unije u koju Hrvatska ulazi, kao što nećemo ni o trenutačnim i dugoročnim prednostima koje nudi članstvo u EU. Zadržat ćemo se na generalnoj nelogičnosti procesa ulaženja Hrvatske u EU, nelogičnosti iz koje su zatim proizišle mnoge zabune, otpori i kriva srastanja koja tek posljednjih tjedana izranjaju u javni život. Hrvatska je, naime, godinama ispunjavala civilizacijske standarde koje je postavljao Bruxelles, pa je nevoljko hapsila i izručivala haške optuženike za ratne zločine, ali ipak hapsila i izručivala, pa je organizirala suđenja za ratne zločine na domaćim sudovima, omogućavala i pomagala povratak protjeranih Srba i obnovu njihove uništene imovine... Hrvatska je, osim toga, svoje zakonodavstvo, svoje institucije i sav svoj život godinama prilagođavala europskim direktivama, odnosno, formalno gledano, onome što su uspjeli isposlovati hrvatski pregovarači. I tek na kraju tog skupog i dugotrajnog procesa došao je red i na građane koji su, zapravo, dovedeni pred svršen čin, a pritom je učinjeno i sve ostalo što je bilo potrebno da bi se obesmislilo referendumsko izjašnjavanje građana.
Za uspjeh referenduma, kao što znamo, nije bilo potrebno da na glasačka mjesta iziđe više od pedeset posto glasača. Nelogični pristupni put građanima je namijenio ulogu onih koji će formalno, kad sve bude gotovo, blagosloviti realizaciju jednog političkog projekta koji je vođen tako da racionalnim građanima, u suštini, na kraju ne ostavi izbor: s pravom se računalo da će egzibicionisti, profesionalni prosvjednici, priručni stručnjaci, inatlije bez pokrića, ljute budale i rijetki ozbiljni kopači po dubljim slojevima europskog udruživanja – ostati u manjini.
Hrvatska nema ideju što bi sa sobom u toj žuđenoj Uniji
S druge strane, tokom svih dugih godina hrvatskog približavanja članstvu u EU, javnost je, uglavnom, šutjela i odsutno gledala. Nitko se nije bunio, nitko nije propitivao, nikoga nije zanimalo. Nije se pojavila nijedna relevantna euroskeptična politička opcija. Nije bilo nijedne nezavisne institucije koja bi kompetentno pratila pregovore i jasno predočavala pozitivne i negativne strane članstva. Ni mediji ni itko drugi nije podvrgavao kritici dugogodišnju službenu politiku ove zemlje koja se, u cijelosti, sastojala u krilatici da članstvo u Uniji nema alternative. To geslo počelo se dovoditi u pitanje, ili ismijavati, tek kad se došlo dotle da razumne alternative ne može ni biti, a ni te zakašnjele reakcije ne bi bilo da Europsku uniju nije pogodila ekonomska i sistemska kriza. Sada uistinu nema alternative zato što Hrvatska – premda dvanaest godina intenzivno radi na ulasku u EU – uopće nema ideju što bi sa sobom u toj žuđenoj Uniji, a kamoli što bi sa sobom izvan Unije. Hrvatska politička klasa, birana demokratskom voljom birača, još je poodavno zacrtala da joj je cilj ulazak u Europsku uniju, ali do danas nije otišla dalje od definiranja cilja: sasvim je nepoznato koje će politike Hrvatska razvijati kao članica Unije i na koji će se način pozicionirati na karti Europe. O tome da većinska Hrvatska uopće ne promišlja svoju buduću ulogu u EU najbolje, inače, kazuju izjave i parole o definitivnom bijegu od Balkana.
Zorno pokazali da smo sebi i svima oko sebe najgori
Kritike socijalistički orijentiranih domaćih euroskeptika potpuno su na mjestu kad govore da je EU labava konstrukcija koja je podignuta da bi pogodovala interesima krupnog kapitala, a ne interesima radnika. Ta bi primjedba, međutim, imala težinu kad bi u današnjoj Hrvatskoj situacija, u tom pogledu, bila i za kandelu svjetlija. Ali, avaj, nije. Jedna od prvih izjava Radimira Čačića, prvog potpredsjednika Vlade, glasila je ovako: "Ono što je u interesu Agrokora, u interesu je i hrvatske države i građana." Ne napušta, dakle, Hrvatska dotjeranu, socijalno pravednu i pravno uređenu sebe, e da bi se otisnula u neizvjesnost europskog integriranja i kapitalističkog izrabljivanja. Radi se samo o tome da je ova zemlja tokom proteklih dvadeset godina zorno pokazala da je i sebi i svima oko sebe najgora kad je se ostavi samu sa sobom. Sad je, eto, dobila, ili izborila, priliku da pokuša biti bolja na zdravijim temeljima. A ako ćemo pravo, više od toga nije ni zaslužila.
specijal-201012070191004-EU - ZA i PROTIV
