Sve to stoji u dnevniku Ratka Mladića, čiji je dio objavilo Haško tužiteljstvo kako bi ga koristilo kao dokaz protiv Jadranka Prlića, Slobodana Praljka i ostalih čelnika Herceg-Bosne kojima se sudi u Haagu, javlja Jutarnji list.
arti-201005270285006General Mladić u svom je dnevniku ostavio bilješke sa susreta s Praljkom, Prlićem, Antom Rosom, Milivojem Petkovićem i drugima, većinom u mađarskom Pečuhu ili Njivicama u Crnoj Gori.
Na jednom od sastanaka u veljači 1994. sudjelovao je hrvatski ministar financija Jozo Martinović. On je bio ministar financija u Vladi Franje Gregurića od kolovoza 1992. Preko Joze Martinovića išlo je financiranje Herceg-Bosne i nakon što je u kolovozu 1992. iz Vlade prešao u Privrednu banku. Uz Gojka Šuška i Hrvoja Šarinića, on je bio potpisnik računa u Austriji i član Upravnog odbora RH Alan preko kojeg je kupovano oružje.
Oružje i 'usluge'
Financijski najteži sastanak bio je onaj od 8. srpnja 1993. s Milivojem Petkovićem u Njivicama, u vrijeme sukoba Hrvata i Bošnjaka. Petković je do kraja srpnja 1993. bio načelnik Glavnog stožera HVO-a, a tada ga je zamijenio Praljak. Mladić je zabilježio da je u zamjenu za oružje i "učinjene usluge" položeno 1,191.246 tadašnjih njemačkih maraka te dvije cisterne dizela.
Dogovoreno je da Hrvati 8,092.032 marke plate u roku od tjedan dana. Sav taj novac došao je, naravno, iz Hrvatske, jer se u to vrijeme HVO financiralo direktno iz Zagreba.
Prvi sastanak koji je Haško tužiteljstvo izdvojilo je onaj od 5. listopada 1992., kad se Mladić u Pečuhu našao s delegacijom Hrvatske i Herceg-Bosne.
Kao predstavnik Hrvatske bio je Slobodan Praljak, koji je od ožujka 1992. do srpnja 1993. bio pomoćnik Gojka Šuška. U srpnju 1993. postaje zapovjednik HVO-a. Praljak od Mladića traži da srpske snage prekinu granatirati Slavonski Brod. Hrvati iz Jajca Srbima će dati struju, a oni će im zauzvrat pustiti vodu. Praljak (ako je vjerovati dnevničkim bilješkama) predlaže Mladiću obustavu sukoba.
Objašnjava mu da Hrvatima nije u interesu rat sa Srbima, rat će prestati dogovorom Hrvata i Srba, a prava opasnost su Muslimani.
"Naš cilj je Banovina iz 1939., ako to ne postignemo, nastavljamo rat", zapisao je Mladić Praljkove riječi. On uvjerava Mladića da je sporazum Tuđmana i Izetbegovića samo formalan, donesen na inzistiranje Amerikanaca, kako bi se dodvorili islamskom svijetu. Posljednja bilješka s tog susreta su Praljkove riječi: "Treba iseliti Hrvate iz Vojvodine."
Na drugom sastanku, nakon pada Posavine 26. listopada 1992., Praljak kaže: "Na dobrom smo putu da prisilimo Aliju da podijeli Bosnu. Mi ćemo natjerati Aliju da sjedne za stol s Bobanom i Karadžićem. Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton kako bi imali gdje odseliti."
Na tom je sastanku dogovoreno da se održi sastanak Janka Bobetka i Božidara Vučurevića o liniji HV-a kod Trebinja.
Kod Miloševića
Iduće godine, u srpnju 1993., kad je već buktio sukob s Muslimanima, Mladić je na sastanku kod Miloševića u Beogradu. Slobodan Milošević mu govori da ne bi trebali davati preveliku podršku Hrvatima. Na sastanku je i Radovan Karadžić, koji kaže da trebaju pomoći Hrvatima da bi se prisililo Muslimane na podjelu Bosne. Ipak, Karadžić upozorava da, ako Hrvati napadnu RSK, Srbi iz BiH moraju poslati dva korpusa da pomognu Martiću. Milošević tumači: "Ne bih ja išao na presijecanje Muslimana na dvije autonomije. Mi smo ih nudili Hrvatima, a Tuđman je rekao, uzmite ih vi."
Prethodni članci:
arti-201005250051006 arti-201005250086006
