Prof. dr. sc. Josip Mikulić, znanstveni savjetnik Instituta za turizam i pročelnik Katedre za turizam na EFZG u Otvorenom uvodniku RTL-hr-a piše o turističkoj sezoni te budućnosti turizma u Hrvatskoj.
Slično kao i prošle godine, mnogi su ostali iznenađeni, čak i nespremni, suočavajući se s velikim gužvama na Jadranu i naglim povratkom „na staro, barem što se tiče ljetne turističke sezone.
U dosadašnjem dijelu godine (25.8.) ostvarili smo 72% noćenja u usporedbi s rekordnom 2019. turističkom godinom. U usporedbi s lanjskom godinom, na razini smo 140% noćenja, što je enorman rast na kojem nam mnogi mediteranski konkurenti sigurno zavide. Ako gledamo samo mjesec kolovoz, naš tradicionalno najjači turistički mjesec, onda smo praktički dosegnuli predpandemijske razine turističkog prometa sa čak 93% noćenja 2019. godine.
Značajan dio oporavka možemo zahvaliti gostima iz Njemačke koji su u kolovozu ostvarili čak 40% (!) više noćenja nego rekordne 2019. godine. Gosti iz Njemačke tako su ostvarili svako četvrto noćenje u dosadašnjem dijelu godine (udio od 26% u noćenjima), Slovenija je na drugom mjestu (14%), a Poljaci na trećem mjestu (10%), čime su pretekli goste iz Austrije koji su ranijih godina držali treće mjesto.
Unatoč dobrim fizičkim pokazateljima, mnogi su se pribojavali da će financijski rezultat biti znatno slabiji, među njima najviše rentijeri, zbog nižih cijena i popusta kojima se pokušalo namamiti booking-e u prvom dijelu godine, a kada ih nije bilo.
Turisti čekali do zadnjega
Zbog neizvjesnosti oko virusa i uvjeta putovanja, mnogi turisti su kao i lani čekali do zadnjega i sve se, manje-više, odvijalo last-minute. Pritom vijesti o fiskaliziranim računima, o kojima ovih dana slušamo u medijima, signaliziraju da turisti ove godine troše više nego 2020., čak i više nego rekordne 2019. godine. Na djelu je mehanizam viška potražnje nad ponudom - oni koji si to mogu priuštiti, jedva su dočekali trošiti nakon duge apstinencije od putovanja, ali i apstinencije od normalnog života, općenito.
Nećemo pretjerati kada kažemo da je Hrvatska i po fizičkim i financijskim pokazateljima turistički hit. Epidemiološka situacija se zadnjih tjedana zaoštrava, no unatoč tome su najave za posezonu vrlo dobre, i do kraja godine možemo očekivati do 75%, možda i nešto više, turističkog prometa rekordne 2019. godine.
Prema ECDC-u smo ponovno kompletno narančasti, a prema RKI-u, koji je važan za njemačko tržište, ništa ne upućuje na to da bi sezona mogla naprasno završiti kao lani. Uostalom, turisti ovih dana i dalje pristižu u destinacije koje su odavno pocrvenjele, kao npr. u Španjolsku, Francusku ili Grčku. Opasnost od virusa, dakako, još nije prošla te i dalje treba biti oprezan, pogotovo necijepljeni.
Nitko, naravno, nije mogao točno predvidjeti kako će ovo ljeto na Jadranu izgledati, ali ovakav rasplet ljetne sezone se donekle mogao očekivati. Tako smo se i prošle godine „odjednom“ suočili sa naglim ubrzavanjem turističke aktivnosti, nakon što su se zemlje EU krajem lipnja ponovno počele otvarati nakon prvog vala COVID pandemije.
Iako ove godine bilježimo neusporedivo veće brojeve COVID pozitivnih nego lani, kada smo ih dugo vremena brojali na prste, situacija je ipak znatno povoljnija za turistička putovanja: Imamo djelotvorna cjepiva, brze i povoljne antigenske testove, čiji se rezultati priznaju u svrhu dokazivanja zdravstvenog statusa, COVID putovnice, općenito je manji strah od virusa, jer o njemu danas puno više znamo, a i ugostitelji su se prilagodili novonastalim uvjetima - koliko su mogli, i koliko im je bilo omogućeno (npr. dostave su eksplodirale).
Na koncu je lani cijela turistička godina završila sa respektabilnih 50% turističkog prometa mjereno noćenjima u odnosu na rekordnu 2019. godinu - i to sa praktički svega „mjesec i pol ozbiljnog turizma“!
Velika boljka hrvatskog turizma
Neki će se sada možda zapitati kako je uopće moguće da smo u svega nekoliko tjedana uspjeli nadoknaditi tolike gubitke i ostvariti ovakav rezultat?
Odgovor se skriva u jednoj velikoj boljki hrvatskog turizma, tj. ekstremnoj sezonalnosti, koja nam je statistički išla na ruku i tako pomogla da se brzo približimo predpandemijskim razinama turističkog prometa.
Kako bismo si dočarali tu ekstremnu sezonalnost valja si predočiti da smo kroz, još nepuni, kolovoz (25.8.) ostvarili onoliko turističkih noćenja (98,8%), koliko smo ih ostvarili kroz cijelo prvo polugodište rekordne 2019. godine!
(Izvor: Autor, prema podacima E-visitor. Broj noćenja za 8/2021 procijenjen temeljem turističkih noćenja do 25.8.2021.)
Stoga danas možemo argumentirati da je apsolutno imalo smisla strpljivo čekati, da ne kažemo preskočiti, predsezonu, tako očuvati dobru epidemiološku situaciju, pa onda maksimalno iskoristiti razdoblje kada se razmaše potražnja ljetnih godišnjih odmora.
Pritom je naše tradicionalno najvažnije tržište po broju turista (i po brojnosti hrvatske dijaspore u Europi), tj. Njemačka, u samom svjetskom vrhu prema turističkoj potrošnji, a k nama mogu doći autom. Slična je situacija sa Austrijom. Mi smo im najbliže toplo more u vrijeme kada se more najviše traži, do nas lako i brzo mogu doći; dakle, imamo Bogom dane uvjete za baviti se turizmom!
Zbog velikog značaja turizma za hrvatsko gospodarstvo, ujedno i velike ovisnosti o turizmu, Hrvatska je 2020. doživjela snažan pad ekonomske aktivnosti na godišnjoj razini (-8,4%), osobito u drugom kvartalu (-14,4%), dok je taj pad bio manji u zemljama manje ovisnih o međunarodnom turizmu. Devizni prihodi od turizma čine preko 19% hrvatskog BDP-a i čak 37% prihoda našeg izvoza (2019.).
Rekordni rast BDP-a u drugom kvartalu 2021. od 16,1% je iznad mnogih očekivanja, za jedan postotni poen veći od prošlogodišnjeg pada, a zbog jako dobre sezone, konzervativnije procjene rasta BDP-a s početka godine se korigiraju prema gore. Prolazimo onaj najpoželjniji, tj. V-oblik, oporavka gospodarstva, i to jednim dijelom zbog visoke sezonalnosti našeg turizma.
Slabost ostaje slabost
No, iako su se našem turizmu posložile karte u ovoj pandemiji, slabost ostaje slabost.
Ako bismo htjeli biti cinični, mogli bismo reći da značajan dio našeg gospodarstva i blagostanja zapravo ovisi o dobrom vremenu za vrijeme nekoliko ljetnih tjedana, i raspoloženju turista na nekolicini emitivnih tržišta. Pritom treba reći da će kod nas ljeti vjerojatno uvijek biti dosta sunca, a i Nijemci i drugi će vjerojatno i u budućnosti rado puno putovati na more, pa i u Hrvatsku (barem u doglednoj budućnosti, klima i trendovi se dugoročno ipak mijenjaju).
Zbog ove „sigurnosti“, u kombinaciji s povijesno niskim kamatama i proliferacijom sharing platformi, a možda i zbog nedostatka drugih opcija ili ideja u Lijepoj našoj, mnogi su se u Hrvatskoj odlučili „baviti turizmom“, dignuti kredite, kupiti stan ili izgraditi zgradu za rentanje. Zapravo je to logično i načelno u tome nema ničeg lošeg.
Međutim, rezultiralo je to udvostručenjem broja kreveta u privatnom smještaju u zadnjih 10 godina, i to unatoč tome što Strategija razvoja turizma RH do 2020. godine nije predvidjela nikakav porast kapaciteta u privatnom smještaju, samo povećanje kvalitete postojećeg (od 2010. - 2019. godine broj postelja u privatnom smještaju porastao je za 95% sa 428.464 na 833.787 ležajeva, sa udjelom od 63% u ukupnim kapacitetima; MINTS). Pritom najveći dio rasta otpada na kapacitete u stambenim zgradama, manje na onaj poželjni privatni smještaj gdje turist boravi u domaćinstvu vlasnika objekta. Hrvatski sabor je Strategiju jednoglasno usvojio, ali nitko je se nije držao.
No, zašto bismo uopće ograničavali rast privatnog smještaja, pa i takvih „turističkih stanova za kratkoročni najam“, kada za njime postoji potražnja, i kada dobar dio stanovništva od toga dobro živi?
Dugoročno rezanje grane na kojoj sjedimo
S jedne strane zbog toga što su mnoge destinacije prekoračile prag održivosti u presaturiranoj špici sezone. Prevelik broj turista na premalenom prostoru umanjuje kvalitetu života lokalnog stanovništva, ali i turistički doživljaj, čime si dugoročno režemo granu na kojoj sjedimo. Sjećam se da se prošle godine jedan naš poznati kolumnist zapitao, „Je li 60% zapravo prava mjera?“. I ja se to pitam, vjerujem mnogi.
Tako se već ove godine ponovno borimo s ručnicima na plaži i pohlepnim ponašanjem pojedinih kvazi-ugostitelja koji su namirisali priliku za boljom zaradom od one očekivane. Pritom se pritisak ne vrši samo na prostor, već i na kvalitetu ugostiteljskih i drugih usluga, zbog manjka adekvatne (ili bilo kakve) radne snage koja nije uspijevala pratiti nagli porast brojeva turista u tako kratkom razdoblju. Osvijestimo, u ovom trenutku u Hrvatskoj boravi oko milijun turista na cca. četiri milijuna stanovnika, s time da samo jedna trećina živi u Jadranskoj Hrvatskoj (Eurostat, 2019). Gotovo jedan na jedan.
S druge strane, takvi kapaciteti nerijetko zjape prazni devet mjeseci, a dovode do poremećaja na nekretninskim tržištima, zbog kojih si dio lokalnog stanovništva ne može priuštiti stanovanje u vlastitom mjestu. Istodobno si dio domaćeg stanovništva zbog previsokih cijena i malih plaća ne može priuštiti ljetovanje u vlastitoj zemlji. Koliko takav turizam ima smisla?
Nije novost da nam je za značajniji ekonomski i društveni iskorak stoga potrebna veća diversifikacija u strukturi gospodarstva, tj. treba razvijati i jačati druge sektore, te da nam je potrebna diversifikacija u samom turizmu, tj. treba jačati i potpomognuti druge turističke proizvode osim sunca-i-mora. I to prvenstveno one, koji bi mogli revitalizirati zapostavljene krajeve Lijepe naše, i koji mogu privući potražnju izvan ljetne sezone. Međutim, to je izuzetno kompleksan zadatak, negdje možda i neostvariv, ali svakako ga je teško ostvariti bez aktivnije podrške države.
A naš ljetni, priobalni turizam je zapravo jedan perpetuum mobile kojeg je jako teško, ne i nemoguće, zaustaviti. Pored poticanja turizma više kvalitete i vrijednosti, umjesto fokusa na rast dolazaka i noćenja, valjalo bi zato razmisliti o izradi zasebne strategije razvoja turizma u off-sezoni, ili strategije razvoja kontinentalnog i ruralnog turizma RH kako bi se napokon pomaknuli s mjesta. Naime, ljetni priobalni turizam je uhodan, struka dobro zna što bi trebalo napraviti da optimiziramo turistički sustav na opće dobro, ali je potrebna politička volja da se promjene i provedu.
