Tajana Tadić iz volonterske humanitarne organizacije Are You Syrious koja pomaže izbjeglicama u Hrvatskoj u Otvorenom uvodniku RTL-hr-a piše o tome kako izgleda stvarnost opasnog izbjegličkog putovanja iz središnje Azije do Europe, o tome koje su stvarne brojke te o tome na koji se način Hrvatska odnosi prema izbjeglim nesretnicima koji kucaju na naša vrata.
"Išli smo pješice. Na iransko-turskoj granici su pucali na nas, i bježali smo i bježali. Prijatelj mi je poginuo. Mene je samo okrznulo." Objašnavao mi je to na bugarskoj granici 2015. godine momak koji nije mogao imati više od 18 godina. Jedino što sam mogla učiniti za njega je bilo pružiti mu plastičnu čašu s čajem, i našpricati rane Octeniseptom koji sam slučajno imala u ruksaku.
U studenom 2017. godine morala sam zajedno s kolegicom zivkati policijske postaje, i odjele za patologiju i ispitivati jesu li zaprimili tijelo šestogodišnje djevojčice. Tada joj još nismo znali ime. Zvala se Madina.
Kriza koja je u Afganistanu postala vidljiva i akutna s povlačenjem američke vojske, tinja već neko vrijeme. Godinama gledamo kako teritorijalna kontrola talibana nad zemljom raste i mnogi su kretali na put nemajući više izbora.
Dječaci-regruti
"Europa strahuje od novog migrantskog vala", "Moramo učiniti sve da spriječimo nekontrolirane migracije i ponavljanje 2015. godine" naslovi su i izjave kojima se raspiruje strah.
Međutim, realnost je da najveći broj izbjeglica ostaje u susjednim zemljama. Tako je procjena da se u Iranu nalazi 780.000 registriranih izbjeglica iz Afganistana, dok je još dva milijuna Afganistanaca u Iranu nedokumentirano, a 586.000 ljudi tamo boravi na temelju neke vize. Situacija je najteža za neregistrirane/nedokumentirane.
Od 2011., Iran je poslao desetke tisuća nedokumentiranih Afganistanaca šiita u borbe u Siriji. Neki navode da im je IRGC (Iranska revolucionarna garda) nudila registraciju i novac u zamjenu za odlazak u rat, dok su mu se drugi priključili pod prijetnjom deportacije. Prema nekim izvorima, za borbe su bili regrutirani i dječaci od 14-16 godina.
Koje je u ovoj situaciji onda bilo manje zlo za odabrati? Priključiti se talibanima ili doprinijeti krvoproliću u Siriji? Treća je opcija naravno odlazak. Jer nakon odbijanja novačenja postajete opasnost i za svoju obitelj. "Bolje je da misle da sam mrtav i ne maltretiraju više moje roditelje."
Meci, policija, premlaćivanja, utapanja...
Mnoge obitelji nemaju dovoljno sredstava kako bi se svi članovi sklonili od opasnosti i krenuli na put. Mnogi muškarci odlaze s nadom da će, kada im azil bude odobren, na legalan i siguran način dovesti svoje obitelji. Putem gdje se neće morati suočavati sa mecima, policijom i vlakovima, gdje neće riskirati utapanje u Mediteranu, Egejskom moru, Kupi ili Mrežnici.
Nisam sigurna kako će buduće generacije gledati na dobrodošlicu koju smo im pružili. Dočekali smo ih pendrecima, elektrošokerima, pucnjavom. Kao organizacije civilnog društva, već godinama ponavljamo da se pristup sustavu međunarodne zaštite sistemski onemogućava osobama koje dolaze na teritorij Republike Hrvatske, a zatim ih se ilegalno izbacuje (tzv. "pushback") iz zemlje preko zelene granice.
Brojne tako ilegalno protjerane osobe i dalje tvrde da im hrvatska policija oduzima vrijedne stvari, razbija mobitele te uzima cipele prije nego što ih natjera da hodaju natrag u Srbiju ili BiH. Oni koji izgube nešto materijalnih vrijednosti, mogu se smatrati sretnicima. Naime, mnogi trpe psihičko i često fizičko nasilje, koje godinama prolazi nekažnjeno, a nije za isključiti opciju da je upravo zbog toga i eskaliralo.
Afganistan je sigurna zemlja?
Cijelo ovo vrijeme, naš je MUP stava da je Afganistan sigurna zemlja, tako da je i stopa dodijeljenih međunarodnih zaštita sramotno malena.
Osvrnemo li se na brojke, i one potvrđuju prolongiranu krizu u Afganistanu. U 2020. godini, na razini Europske unije, broj Afganistanaca koji je zatražio azil je oko 50.000, odmah su na drugom mjestu po brojnosti iza Sirijaca, koji su predali 70.000 zahtjeva za međunarodnom zaštitom.
U Hrvatskoj je u prvih šest mjeseci ove godine registrirano 692 tražitelja azila iz Afganistana (384 muškaraca i 308 žena), što je osjetan rast u usporedbi sa 2020. godinom kada je ukupno bilo registrirano 934 zahtjeva sa podjednakom omjerom, dok je u 2019. godini u našoj zemlji registrirano 295 tražitelja azila iz Afganistana.
Od 2006. do 2018. godine, MUP je Afganistancima odobrio manje od 50 azila. Usporedbe radi, europska stopa priznavanja potrebe za međunarodnom zaštitom za Afganistance u 2020. godini bila je 59% već na prvoj instanci, a dodatno se povećavala nakon uloženih žalbi na negativno rješenje.
Pravo na život, zaštitu i sigurnost
Zbog toga mnogi Afganistanci nakon što im Hrvatska uruči odbijenicu pokušavaju sigurnost potražiti u nekoj od drugih europskih zemalja.
Premijer i ministar unutarnjih poslova objavili su neki dan da će Hrvatska primiti čak 20 osoba. Ali samo onih koji su na neki način surađivali sa EU.
Pravo na život, zaštitu i sigurnost imaju i prodavač naana sa ulica Herata i prevoditelj iz Jalalabada i kulturna medijatorica iz Kabula i švelja iz Kandahara.
Pravo na život i sigurnost ima i ona beba koju su roditelji preko zida i žilet-žice predavali američkim vojnicima kako bi ju - ili njega, je li bitno? - spasili iz Kabula.
(Foto: AP)
