Prof.dr.sc. Mirko Bilandžić redoviti je profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, nositelj kolegija: Terorizam i društvo te Sociologija nacionalne i međunarodne sigurnosti, a u Otvorenom uvodniku RTL.hr-a analizira teroristički napad koji se dogodio u Austriji, ali i druge napade koji su se dogodili zadnjih mjeseci i godina.
U večernjim satima 2. studenoga 2020. Austrija se našla šokirana. Tog kobnog utorka dvadesetogodišnji mladić Fejzulai Kujtim, austrijski Albanac podrijetlom iz Sjeverne Makedonije izvršio je krvavi teroristički pohod u srcu austrijskog glavnog grada. U višekratnim sukcesivnim udarim ubio je četvero ljudi, a 20-ak ranio. U vatrenom 10-minutnom okršaju, konačno, počinitelj kobnog događaja je ubijen. Tim je činom Austrija definitivno postala meta "domaćeg" islamističkog terorizma.
Islamska država preuzela je odgovornost za djelo svojeg "vojnika kalifata", Islamska država čijem je čelniku Abu Ibrahim al-Hashimi al-Quraishiju, prema objavama na socijalnim mrežama Fejzulai Kujtim (nom de guerre, Abu Dujana al-Albani) položio vjernost.
Pola stoljeća terorizma u Austriji
Terorizam u Austriji nije novina. Analiza ukazuje na tri različite faze ili tipologije terorizma s kojim se Austrija suočila u zadnjih pola stoljeća. Austrijski teritorij bio je poprište niza terorističkih sukoba u hladnoratovskom razdoblju. Armenski teroristi, pripadnici "Komandosa pravednika armenskog genocida" (Justice Commandos of the Armenian Genocide) u Beču su u listopadu 1975. izvršili atentat na turskog veleposlanika Hüseyina Danişa Tunalıgila.
Dva mjeseca kasnije "Oružnici arapske revolucije", frakcije Nacionalnog fronta za oslobođenje Palestine (Popular Front for the Liberation of Palestine), pod vodstvom jednog od najpoznatijih svjetskih terorista, venecuelskog ljevičara Karlosa Šakala (Ilich Ramírez Sánchez) uz ubojstvo triju osoba i ranjavanje njih desetak, izvršili su opsadu zasjedanja na summitu zemalja izvoznica nafte (OPEC) te otmicu 42 osobe.
U svibnju 1981. teroristi Abu Nidal Group ubili su lidera austrijsko-izraelskog društva prijateljstva Heinza Nittela. Tri mjeseca kasnije isti teroristi napali su bečku sinagogu.
Armenski teroristi su u Beču 1984. ubili turskog diplomata Envera Erguna. Godine 1985. teroristi Abu Nidal Group izvršili su smrtonosni pohod na avion i putnike izraelskog El Al na bečkom aerodromu.
Islamizam i islamistički terorizam austrijska su stvarnost
Tijekom 1990-ih Austrija je bila suočena s domaćim ideološkim terorizmom (ljevičarskim i desničarskim). Godine 2009. ponovno je postala terorističko poprište sukoba "drugih". U Beču je ubijen tjelohranitelj čečenskog predsjednika Ramzana Kadyrova. U slijedećem desetljeću 21. stoljeća Austrija se suočila sa postupnim jačanjem islamizma, što je, konačno, rezultiralo smrtonosnim udarom Fejzulaia Kujtima. Islamizam i islamistički terorizam austrijska su stvarnost. Uostalom, Austrija, nakon Belgije, ima najveći kontingent "stranih terorističkih boraca" koji su ratovali u islamističkim postrojbama u iračkim i sirijskim ratovima.
Time je Austrija došla na listu europskih država s "domaćim" islamističkim terorizmom. Europu napadaju Europljani. Posljednje desetljeće i pol terorističke udare u Britaniji izveli su Britanci, u Danskoj Danci, u Švedskoj Šveđani, u Francuskoj Francuzi, u Belgiji Belgijci, u Austriji Austrijanci.
"Identitetska disonanca"
Terorizam u Europi ima islamistički okvir, planeri i izvršitelji su Europljani muslimanskog podrijetla, pojedinci i grupacije, u kontekstu njihove "integracije" u europsko društvo, očito s krizom identiteta, sukobom identiteta ili podijeljenim identitetom. Ili je pak, kako ističu autoritativne empirijske studije ('Home-Grown' Jihad, 2016) riječ o "identitetskoj disonanci" (identity dissonance) što se odnosi na mentalne tenzije i nelagodu europskih muslimana u uvjetima njihove relativne i "zamjenske" deprivacije.
Muslimani u Europi generalno uživaju bolje socioekonomske uvjete negoli u matičnim državama, no relativno su deprivirani u odnosu na populaciju u zemlji u kojoj žive na Zapadu, pri čemu u uvjetima sukoba imaju i "zamjensku deprivaciju" odnosno empatiju za muslimane diljem svijeta. U okviru kompozitnog motivacijskog modela, motivacijska matrica "domaćih" terorista u Europi prema empirijskim istraživanjima uključuje politiku, religiju, altruizam i osvetu. Najnovija paradigma terorističkog djelovanja pojava je koju znanstvenici nazivaju ‘intermestic’. Tu vrstu terorizma karakterizira činjenica kako lokalni stanovnici neke države danas djeluju teroristički na "vlastitu državu", ali u ime druge države čijim se pripadnicima osjećaju, poistovjećujući se s ciljevima radikalnih globaliziranih terorističkih skupina.
Rapidnu evoluciju "domaćih" terorista Europa (ali i Zapad općenito) očito nije prepoznala. Logično je da nije u stanju niti odgovoriti kako i zašto Europljani muslimanskog podrijetla postaju teroristi i udaraju na europske države. Mladi ljudi rođeni i odgojeni u Europi postali su dio europskog života. S vremenske distance promatrano, očito je da su proces radikalizacije i stvaranje mreža džihadista počeli još krajem 1980-ih. Možda su početne točke izdavanje fetve za ubojstvo indijskog pisca Salmana Rushdiea 1988., ubojstvo židovskog rabina Meira Kahanea 1990. u Americi, udar na WTC 1993, aktivnosti alžirske GIA (franc. Groupe Islamique Arme) u Francuskoj početkom 1990-ih, ubojstvo pet pripadnika CIA od strane pakistanskog imigranta Mir Aimal Kasia u siječnju 1993., itd.
Džihadističke subkulture
Konačno ti su procesi pridonijeli stvaranju lokalnih džihadističkih subkultura koje su mobilizirane posljednjih godina u eri eskalacije sukoba islamizma i Zapada. Takve su prijetnje očigledno ispod radara prošle i u Austriji. Obrazac izvršenja i profil izvršitelja su gotovo uvijek identični. Pojedinci teroristi i terorističke ćelije, tzv. negrupne grupacije odnosno ad hoc organizirani pojedinci ideološki su povezani s islamističkim nasilnim kompleksom u okviru mrežnog terorističkog organiziranja, kojima je džihadizam postao način života.
Udar je organizacijski, logistički, operativno i obavještajno vrhunski pripremljen. Niz pojedinaca u malim ćelijama, ili pojedinac kao u bečkom slučaju, u vrlo kratkom vremenu izvode višestruke sinkronizirane udare kombinirajući oružane misije, opasne misije (no escape mission) iz kojih gotovo nema bijega ili samoubilačke udare.
I mete su pomno odabrane, to su civili u svakodnevnim životnim navikama. Upravo su to mete koje je najteže zaštititi. I austrijski je slučaj pokazao slabosti zapadnih modela deradikalizacije. Ili obratno, dosadašnji empirijski uvidi studija terorizma su potvrđeni: obrazovne ustanove, religijski centri i zatvori inkubatori su islamističkog radikalizma.
I ovaj je slučaj pokazao još nešto: austrijski obavještajni sektor, identično kao i obavještajni sustavi niza drugih država, ima i očite nedostatke u razumijevanju i detekciji procesa prema kojem njihovi državljani ili državljani EU postaju teroristi protiv Austrije. Unatoč nizu obavještajnih indikatora, teroristički udar nije spriječen. Očito je stoga da obavještajne napore, uz penetraciju u islamističke terorističke organizacije, mora usmjeriti i na obavještajno djelovanje u sociokulturnom području (sociocultural intelligence) odnosno analizi etničkih, socioloških, religijskih, političkih, gospodarskih i demografskih podataka radi shvaćanja kulturoloških, bihevioralnih i operativnih obilježja terorističkih mreža i organizacija te procesa stvaranja terorista.
To je put za izbjegavanje situacije u kojoj, kako je to opisao ugledni protuteroristički ekspert Marc Sageman, "obavještajni analitičari na razini činjenica znaju sve, ali ne razumiju ništa."
