Radno vrijeme bit će kraće, radni vijek duži, sve više ljudi radit će od kuće, čime se ukidaju realni odnosi među ljudima, što je posljedica globalizacije rada. A socijalni kontakti upravo su ono što hrvatske zaposlenike - prema istraživanju Nacionalnog indeksa sreće, zajedničkog projekta Banke, Hendala i Allianza – čini sretnima na poslu.
S druge strane, izvor nezadovoljstva su nemogućnost sudjelovanja u odlučivanju i nepravednost plaće, rekao je Zvonimir Galić s Katedre za psihologiju rada Filozofskog fakulteta u Zagrebu te preporučio preispitivanje postojećeg sustava nagrađivanja i poticanje sudjelovanja o odlučivanju.
Predstavljajući najnovije istraživanje Nacionalnog indeksa sreće o kvaliteti radnog života u Hrvatskoj, usporedio ga je s onim u Europskoj uniji te naglasio kako se izdvajamo u dvjema stvarima: iznimno dobro stojimo u zadovoljstvu međuljudskim odnosima na poslu, ali za EU zaostajemo u zadovoljstvu sudjelovanjem u odlučivanju. Stoga, zaključio je Galić, da bismo imali zadovoljne i motivirane zaposlenike, trebali bismo podržavati postojeću kvalitetu međuljudskih odnosa na poslu, poticati sudjelovanje u odlučivanju, ali i preispitati pravednost postojećih sustava nagrađivanja. Najviše prostora za poboljšanje zadovoljstva pravednošću plaće i sudjelovanja u odlučivanju.
Radi se upola manje nego prije 150 godina
Kompanije čiji zaposlenici imaju visoku razinu pripadnosti i predanosti ostvaruju 20 posto višu dobit, dok niska pripadnost kompaniji može uzrokovati pad dobiti za čak 30 posto, istaknuo je Mladen Barišić, specijalist za razvoj ljudskih resursa u Zagrebačkoj banci.
"Danas se radi upola manje nego prije 150 godina i svjetski je trend da se sve manje radi, a da sve veći broj ljudi živi bez rada, odnosno da imaju pravo na dokolicu", rekao je prof. dr. sc. Žarko Puhovski s Filozofskog fakulteta. Stoga je odgovor na pitanje konferencije Može li se živjeti bez rada? - "Da, može, jer sve veći postotak ljudi na svijetu živi bez rada, sretni su zaposlenici vrlo često oni koju drugu sreću nemaju, a postoje i oni koji ne žele karijere", objasnio je Puhovski.
Trošak gubitka posla u Hrvatskoj puno veći nego u EU
Najveći strah da će u sljedećih šest mjeseci izgubiti posao izrazili su upravo Hrvati, a oni se i najmanje nadaju da će pronaći novi, pokazuje europsko istraživanje koje se provodi u 31 zemlji, a u koje je od 2005. uključena i Hrvatska.
Vojmir Franičević, s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, naglašava kako takvi odgovori znače da je trošak gubitka posla u Hrvatskoj puno veći negoli u EU.
"Imati posao u Hrvatskoj veliko je zadovoljstvo, kaže Franičević, dodavši kako je kriza u Hrvatskoj rezultirala ogromnim smanjenjem ulaganja u obrazovanje, dok se u EU dogodilo obratno.
Zabrinjavajuće je kako je negativno kriza utjecala na rad - dominantni model prilagođavanja hrvatskih poduzeća u krizi bio je redukcija troškova rada, a ne inovacije, učenje, novi proizvodi i nova tržišta. Nesumnjivo, zaključuje Franičević, da su postojeći modeli rada i upravljanja u Hrvatskoj pod sve većim pritiskom - s jedne strane, pritisak na porast kompetitivnosti, intenziteta, ali i stresa, a s druge, porasta napora poduzeća da radnike pridobiju za ciljeve poduzeća.
Statusni simbol Hrvatima važniji od rada i poštenja
Franičević je izdvojio nekoliko ključnih elemenata koji u Hrvatskoj u budućnosti samo mogu smanjiti sigurnost posla: upravljački deficit u domaćim poduzećima, neizlazak na tržišta, inovativnost te vrlo niska razina ulaganja u učenje i od strane zaposlenika i od strane poslodavaca.
"Priznanje i poštovanje, odnosno potreba za društvenim statusom najvažniji su hrvatskim zaposlenicima", rekla je prof. psih. i mr. spec. iz organizacijske i industrijske psihologije Tanja Pureta iz Ramira savjetovanja. Razlog je takvom radnom mentalitetu u Hrvatskoj društvo koje profesionalnu vrijednost nekoga više prosuđuje po statusnim simbolima nego po stvarnoj profesionalnoj kompetenciji, obrazovanju, poštenju, marljivosti i sl. Stoga, zaključila je Pureta, sustavno, na razini društva, treba promicati kulturu rada kako bi ljudi razumjeli zašto i kako raditi te koje su vrijednosti pravog, profesionalno odgovornog ponašanja.
Prof. sc. Drago Čengić , s Instituta Ivo Pilar, pozornost stavlja na praksu radnog postignuća te postavlja tri teze o slabom radnom učinku Hrvata: je li riječ o socijalističkom naslijeđu, načinu rada poslovne elite ili jednostavnoj činjenici da (pre) malo ljudi u ovoj zemlji radi?
Zadnja teza je prilično uvjerljiva budući da u Hrvatskoj radi svega 48 posto od ukupno radno aktivnog stanovništva.
"Mali broj radno aktivnih stanovnika dovodi do nove podjele društva - na one koji su uključeni u 'službeni sistem' profesija i na one koji su isključeni iz njega. Prema tradicionalnom shvaćanju prevladavaju ideje da je država svojim građanima obvezna osigurati posao, a čuju se ideje poput 'da mi je raditi malo, a živjeti dobro'. To je razmišljanje koje teži sigurnom poslu bez rizika, gdje državna služba pruža idealno zaposlenje. Ili, je li više kriv mentalitet 'vlasnika-menadžera' koji vladaju poduzećima poput apsolutnih vladara, često zakidajući radnike i na plaćama i na doprinosima", pita Čengić.
Vezani članci:
arti-201006080405006 arti-201007060279006 arti-201009080747006
