Trenutnu situaciju u "najluđemu gradu na svitu" najbolje opisuje Torcidina pjesmica o totalnoj šteti: "Mi smo iz Splita i volimo paštetu, a najviše volimo totalnu štetu! Totalna šteta!" Splitski gradonačelnik, "naš Žele", odlučio je prodati Hajduka, klub za koji smo mi Dalmatinci spremni krv svoju liti, čak i kad za tim nema nikakve potrebe, a kako bi tom lovom napravio cestu do ono bokun hotelića tamo di parkira jahtu. Paralelno s tim, "naš Žele" dili penzionerima bonove od 400 kuna za Božić, a koje će moći potrošiti u dućanima pajde Tommyja ili kojeg trećeg pajde. Između ostalog i na paštetu.
Neposredno prije izbora na kojima je "naš Žele" osvojio vlast u Splitu, s jednim splitskim taksistom imao sam zanimljiv razgovor o temi. Pitam ga za koga će glasati, a ovaj oprezno, sve okolo kole... Pa, Ostojić mu se čini "normalniji", pa ima fakultet, pa zna govorit na televiziji... Sve mu se nekako čini da bi trebao njemu dati glas, a onda se dotakne Keruma i razvuče furbasti smiješak oko glave: "A Željko... to je naše divljo", kaže tip skoro ponosno. Par dana kasnije, "naše divljo" pomelo Ostojića.
Žele je naš čovik
Argumentacija koja se svodila na "Kerum je zajeb, ali je naš!" naslušao sam se tih dana od ljudi od 7 do 77 godina: "More on bit svakakvi, ali svakomu će reć u brk šta ga iđe, neće dat Zagrebu da upravlja Dalmacijom, neće Srbina za zeta, govori ka da si mene metija prid kameru..." Jednom riječju: Žele je naš čovik. Žele je to skontao, pa je kasnije u svakoj prilici – i na temi intendanta splitskog HNK, i na temi Brodosplita, i na temi Hajduka, verglao uvijek istu priču o tome kako neće dopustiti Zagrebu da kroji sudbinu Splita, igrajući na one emocije koje se kod Dalmatinaca probude kad god Grdović zajauče o svom didu, ćaći, lozi, stini, moru, galebu i sličnim patetičnim pizdarijama. Na kraju se, eto, ispostavilo da se "naš Žele", naša Dalmatinčina, u cijelu tu priču upetljao da napravi cestu do ono bokun hotelića tamo di parkira jahtu, makar zato morao prodati najdalmatinskiji od svih dalmatinskih simbola.
Pitanje "naših i vaših" nije, naravno, samo dalmatinska tema. Dovoljno je pogledati najpopularnije domaće serije – Stipe u gostima hara hrvatskim domaćinstvima, gledaniji je od Dnevnika. Repriza serije Naši i vaši isto je među gledanijima. Svaki scenarist domaćih serija zna da se, ako želi da mu serija bude gledana, mora uhvatiti pitanja identiteta. Je li to Dalmatinac u Zagrebu, Zagrepčanin u Dalmaciji, hercegovačka obitelj u Zagrebu, kombinacija je nebitna, ali princip se zna – ključna dimenzija lika je njegovo porijeklo, identitet, a od ostalih dimenzija što stane.
Masturbiranje na hrvatstvo
I nema u tom ništa čudno. Narod koji je u zadnjih sto godina živio u šest država, naprosto s identitetom mora imati problema. Onda živi u paranoji, boji se da bi to hrvatstvo odjednom moglo nestati, baš kao što je nestalo i jugoslavenstvo. Odatle sve to masturbiranje na hrvatstvo, dalmatinstvo, odatle paranoja za kulen, sir i vrhnje i koncerti Ne damo te pismo naša, iako je nejasno tko je to želi uzeti. Direktna posljedica toga je, naravno, glasanje za "naše", pa makar se radilo o Željku Kerumu ili HDZ-u.
Tako dolazimo do "stožerne stranke hrvatskog naroda", a to je, naravno, HDZ. Prema istraživanju koje je početkom mjeseca provedeno na 4.000 birača, njih 21,2% podržava HDZ. Da, to je za HDZ jako nizak rejting, da, radi se o spektakularnom padu popularnosti, ali se ipak radi o 21,2%. Čovjek bi nakon Sanaderovih podviga, nakon spektakularno izvedenog drugobitnog stjecanja kapitala, nakon afera koje je više teško iti izbrojati, očekivao da će se taj broj vrtjeti oko nule, ali ne – 21,2% hrvatskih građana i dalje podržava HDZ. Kad bi ih pitao za argument, on bi se vjerojatno ticao identiteta i zvučao nekako ovako: "Pa, neću za komuniste glasat." Ili: "Kakvi jesu da jesu, naši su."
Cijela ta priča s HDZ-om užasno sliči na ovu priču s Kerumom. Sanader se kleo u ljubav prema Hrvatskoj; kad je odlazio, lagao je da to čini zbog Hrvatske, zbog teritorija koji bi, kao, morao ustupiti Slovencima; kod svake teme, ticala se ona ekonomije ili sporta, otvaralo se pitanje komunističkih zločina... Kad god bi HDZ ostao bez argumenata, odigrao bi back to the roots, zaverglao priču o hrvatstvu i titrao po identitetskim paranojama svojih građana. Crkva, koja od cijele te priče s identitetom ima itekako koristi jer, Bože moj, kakav si to Hrvat ako nisi katolik, HDZ-u je u tom davala punu podršku, pa se u narodu stvorio nekakav suludi konsenzus oko toga da je HDZ "više hrvatski, više naš". Rezultat svega je, kao što vidimo, totalna šteta. Iza njihove priče o hrvatstvu, odvijala se bjesomučna borba za privatne interese, kao što se iza Kerumove o dalmatinstvu, krije želja da se napravi cesta do hotela Marjan.
Jedemo u tišini
No, da ovo blagdansko vrijeme ne završimo u tuzi i čemeru, spomenut ćemo i jednu dobru stranu situacije u kojoj se nalazimo. Vjerovali ili ne, politika kao tema postupno nestaje iz hrvatskih domaćinstava. Već danima obilazim rodbinu, visim po gradu s frendovima, uživam u blagdanskom raspoloženju, ali političke teme skoro da više nitko ne otvara. Očekivao bih spektakularne i žučljive rasprave sad kad je Sanader uhapšen, ali ništa. Jede se u tišini.
S jedne strane, iscrpila se tema, svima je sve jasno. S druge, Hrvatine i Dalmatinčine se moraju pomiriti s tim da su ih "njihovi" pojebali u mozak. A to je nekako teško prevalit preko usta. Sramota ih je. Onda u tišini žvaču pršut koji su na Želin penzionerski bon kupili od njegovog pajde Tommyja.
