Ema je znala da Božić još nije stigao. Stan je bio napola ukrašen, kolači tek započeti, a popis obaveza još uvijek dug. Ipak, te večeri, dan prije Badnjaka, odlučila je stati. Skuhala je čaj, sjela uz prozor i gledala kako se grad polako smiruje. Nije palila lampice, nije puštala božićne pjesme. Znala je da sutra dolazi onaj pravi dan, dan tišine, pripreme i malih rituala. U toj kratkoj pauzi, između običnog dana i Badnjaka, Ema je osjetila nešto posebno. Ne uzbuđenje, nego mir. Shvatila je da čarolija ne dolazi odjednom, nego se polako gradi, baš kao i ona sama.