Ljudi izvan globalnih žarišta slabo poznaju višestruke istovremene katastrofe, što pokazuju brojne žrtve koje one ostavljaju za sobom, a teško je očekivati značajan napredak na tom planu jer ni većina filozofskih pitanja o njima nisu riješena.
To je dio zaključka teksta o filozofiji višestrukih istodobnih ne/prirodnih katastrofa profesora na Zagrebačkoj školi menadžmenta Kristijana Krkača u novom broju znanstvenog časopisa Međunarodne studije.
Samo male grupe ljudi u žarištima znaju se nositi s takvim pojavama
Uzimanje višestrukih istovremenih katastrofa (MSD) za stvarnu pojavu preduvjet je za djelovanje protiv njih, ali to je vrlo teško jer ni većina filozofskih pitanja o MSD-u nisu riješena, kaže Krkač.
Kao objašnjenje toga Krkač ističe dva razloga. Prvo, vrlo je teško individualizirati takvu pojavu, tj. kada i gdje počinje, koliko dugo traje i kada završava. Primjer je službeni kraj globalne pandemije covida-19, koji je bio označen, a pandemija i dalje traje.
U skladu s tim, nitko ne zna točno kakva je vrsta kulturnog, običajnog i tehničkog znanja potrebna za to na svjetskoj razini, jer ona ovisi o previše varijabli kao što su demografija, geografija, gospodarstvo, obrazovanje, tehnologija, kultura, itd., kaže Krkač i priznaje da je, u tom smislu, njegov rad „samo nagađanje“.
Drugo je ozbiljno shvaćanje tih pojava, koje posve izostaje. Njihovo ozbiljno shvaćanje može se očekivati jedino u gusto naseljenim urbanim područjima, poput glavnih gradova, prije svega zbog humanitarne krize koja ondje nastane nakon tih katastrofa.
Takva pojava će vjerojatno otkriti nespremnost službenika i stanovništva, posebice u smislu razumijevanja stvarnosti i znanja o tome. Morali bi biti izmišljeni potpuno novi oblici i načini života, nove navike i običaji ako ljudi žele preživjeti, upozorava Krkač u članku.
Samo male grupe ljudi u žarištima znaju se nositi s takvim pojavama, a one su irelevantne na globalnoj razini. Razumijevanje bi se moralo prenijeti s nekih na mnoge, a to se još uvijek ne radi.
Ljudi uglavnom misle da shvaćaju MSD, zamišljajući ih kao neku vrstu kombinacije raznih pojedinačnih prirodnih i neprirodnih katastrofa koje su im poznate i transparentne, te da znaju kako se ponašati u smislu navika i tehničkih rješenja. No, broj ljudskih žrtava i devastacija urbanog i prirodnog okoliša pokazuje da ih većina ne razumije i nema o njima znanja.
Krkač navodi primjer Hrvatske, koju je tijekom 2020.-2021. pogodilo niz katastrofa. Neke su bile globalne, kao pandemija covida, druge kontinentalne kao dva najjača potresa u Europi u posljednjih 140 godina, treće su lokalne poput orkanske bure koja u Velebitskom kanalu može puhati brže od 300 km/h, te ekstremne vrućine i šumski požari.
Neke od tih pojava se redovito preklapaju vremenski, prostorno, iznenadno, po snazi te prekoračuju sposobnost zemlje da se s njima nosi.
Ljudi u Hrvatskoj ne shvaćaju ozbiljno niz katastrofa
U slučaju pandemije, Hrvatska nije proizvela cjepivo nakon što je devastirala međunarodno priznati Imunološki zavod, u slučaju potresa u Petrinji nije imala dovoljno zamjenskih kuća, iako ih je trebala imati u službenim zalihama.
S obzirom na sve to čini se prilično neobičnim da ljudi u Hrvatskoj ne shvaćaju ozbiljno taj novi fenomen, ističe Krkač.
Treba reći da ne razumijemo i ne znamo, pa treba razumjeti i naučiti. To prije svega trebamo reći sebi, kako bismo osvijestili vlastito neznanje.
Ako se porast MSD-a nastavi, čovječanstvo će vjerojatno pretrpjeti okolnosti koje se ne mogu usporediti ni sa čime u dokumentiranoj povijesti, jer se posljednji put takav MSD dogodio predaleko u prirodnoj povijesti Zemlje, zaključuje Krkač.
