Da je Aristotel nekim čudom uskrsnuo i pojavio se posljednjih godina u Zagrebu nisam siguran koje bi mjesto u glavnom gradu Hrvatske želio posjetiti. Ali sam siguran koje ne bi. Famozni "klub" u Slovenskoj ulici na kućnom broju 9. Aristotelu, za kojeg je idealna država ona u kojoj su građani koji obnašaju vlast dobri i puni vrlina, za kojega biti pravedan znači raditi za opće dobro a ne vlastitu korist, i za kojega nema razlike između etike i politike, siguran sam da bi ekipa koja se okuplja u spomenutom "klubu" poslužila kao primjer svega onoga što je on smatrao društveno štetnim.
Nažalost Aristotel neće uskrsnuti, pa se na sreću neće imati prilike susresti s hrvatskom političkom, ekonomskom i pravosudnom elitom. Građani Hrvatske su s druge strane izgleda osuđeni baš na takvu elitu zbog koje zemlja u kojoj žive već desetljećima po svim najvažnijim kriterijima zaostaje za razvijenim europskim državama. I ne, naravno da nisu svi političari, biznismeni ili suci isti. Ali su izgleda oni koji dođu u poziciju moći očito preslični.
Za njih u tom trenutku sve podjele kojima se zamaraju obični smrtnici, one na vjernike i nevjernike, ljevičare i desničare, jugonostalgičare i jugomrzitelje, dinamovce i hajdukovce, postaju potpuno nebitne. Jedino bitno postaje kako opstati u tom elitnom klubu koji garantira povlastice kakve velika većina građana ne može niti sanjati. A opstati nerijetko znači zanemarivati pravila kojih se svi ostali moraju strogo pridržavati.
Hoće li nova otkrića iz afere povezane s direktorom JANAF-a, bilo da se radi o sumnjivim poslovima ili sumnjivim prijateljstvima, naštetiti akterima koji se u cijeloj priči spominju ili će se tek početi spominjati? Ako je suditi po dosadašnjim sličnim situacijama potvrdan odgovor nije siguran. Ali je zato kao i u svim sličnim situacijama sigurno nešto drugo. Šteta po hrvatsko društvo, demokraciju i pravnu državu bit će ogromna. Ionako nizak stupanj povjerenja u političare, suce i ljude na upravljačkim pozicijama dodatno će se srozati.
No, da se vratim na početak ovog teksta. Za sve koji misle da su Aristotelovi kriteriji po pitanju vođenja države i bavljenja politikom tek utopija filozofa koji je živio prije više od dvije tisuće godina evo jednog stvarnog i suvremenog primjera, koji se, što je neizmjerno važno, pokazuje vrlo uspješnim.
Afera 'Toblerone'
Krenut ću sa zanimljivom, i vjerujem građanima Hrvatske, a posebno političarima, nevjerojatnom, ali istinitom pričom poznatom i kao "Afera Toblerone". Negdje sredinom 1990-ih jedna od najpoznatijih švedskih političarki i u tom trenutku potpredsjednica Vlade odlučila je podnijeti ostavku zbog optužbi da je službenom karticom kupovala čokolade, dječje pelene i platila iznajmljivanje automobila.
Iako je dokazano da je cjelokupan iznos uredno podmirila i prije nego što se uopće saznalo za cijelu priču, odnosno da proračun ni na koji način nije bio oštećen, njezina ostavka smatrala se normalnim i moralnim činom. Desetak godina kasnije dvije švedske političarke, i ministrice, podnijele su ostavke nakon što je otkriveno da nisu plaćale TV pretplatu te da su dadiljama svoje djece naknadu plaćale u gotovini i time se izbjegle prijaviti kao poslodavci i plaćati sve potrebne doprinose.
Iako i ovih nekoliko izdvojenih primjera ukazuju na specifičan položaj ljudi na upravljačkim pozicijama u Švedskoj za pravu sliku o tamošnjem društvu potrebno ih je promotriti u širem kontekstu. Tek tada postaje jasno zašto tamo ovakvi potezi nikoga ne čude nego se smatraju normalnim i očekivanim epilogom.
Još od 1766. javni pristup službenim vladinim dokumentima postao je ustavno pravo za sve građane Švedske. A to se pravo u nadolazećim stoljećima nadograđivalo i proširivalo. Tako je s vremenom postalo potpuno normalno da svaki građanin dobije na uvid sve troškove i porezne prijave političara, kao i transakcije svih državnih tijela i agencija.
Političari ili povlaštena kasta?
Za razliku od transparentnosti koja je postala pravilo, privilegirani položaj onih koji obnašaju javne funkcije sve više je postajao iznimka. Tako npr. danas švedski ministri nemaju službene automobile niti privatne vozače. Poput građana koje predstavljaju i oni koriste javni prijevoz. Potpuno je normalno vidjeti gradonačelnika Stockholma kako sjedi i čeka autobus ili predsjednika parlamenta kako čita knjigu dok se na posao vozi podzemnom željeznicom. Oni koji se ipak umjesto na javni prijevoz odluče na taksi, i plate ga službenom karticom, mogu računati da će završiti u vijestima kao loš primjer. Jedina iznimka je premijer koji, prije svega iz sigurnosnih razloga, ima pravo na službeni automobil i službenog vozača.
Uobičajeno je i normalno da švedski parlamentarci kada dolaze na sjednice ovog najvišeg predstavničkog tijela borave u malim stanovima, da sami peglaju svoju odjeću i nose je na pranje u zajedničke praonice. U ne tako davnoj prošlosti bilo je čak normalno da spavaju na kaučima na razvlačenje po uredima u zgradi parlamenta.
Sve navedeno pokazuje ključnu misao vodilju onih koji su ovakav sustav osmišljavali. Biti političarem ne znači pripadati povlaštenoj kasti, jer po švedskom sustavu vrijednosti kaste u društvu niti ne smiju postojati. U tom smislu političari ne da ne bi smjeli imati posebne povlastice već bi naprotiv trebali živjeti u što sličnijim uvjetima onima u kojima žive građani koji ih su ih izabrali. Zato, između ostalog, švedski parlamentarci nemaju ni pravo na imunitet već im se u svakom trenutku može suditi kao i svim ostalim građanima.
Švedska je već godinama jedna od zemalja s najnižom stopom korupcije i najvišim životnim standardom. Daleko od toga da je u njoj sve idealno. I daleko od toga da u Švedskoj nema pojedinaca na društveno odgovornim funkcijama koji se ponašaju u suprotnosti s prethodno spomenutim vrijednostima. Ali zato zbog takvog ponašanja mogu biti sigurni da će snositi i posljedice. Kako od čuvara zakona, tako i od javnosti.
U Švedskoj je nemoguće i zamisliti da se za političara osuđenog za pronevjeru javnih sredstava organiziraju prosvjedni skupovi podrške pod geslom "on je krao, ali je i nama dao" ili da netko takav po izlasku iz zatvora pobjeđuje na izborima čak i na najnižoj razini lokalne uprave. Kratko i jasno, bez obzira što ih sigurno ima, u Švedskoj su nenormalne stvari uvijek nenormalne. Za razliku od Hrvatske u kojoj smo toliko toga nenormalnog odavno učinili potpuno normalnim.
"Izbor, a ne slučajnost, određuje vašu sudbinu"
Aristotel (Hrvatima)
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
