Neslužbeno se doznaje da je to istražiteljima osobno priznao Mladen Barišić. Serviravši im komadić slagalice koji je cijelo vrijeme nedostajao za rekonstrukciju zločina, navodno je izmamio iz njih željno očekivane riječi: 'Ajd' kući.'
Premda se čini nevjerojatnim, kako bi drugačije, bez straha od linča, Vlada imala hrabrosti, snage i vizije donijeti onakav proračun?
Neiskusan promatrač političkih prilika u Hrvatskoj bit će uvjeren da HDZ prije svega ne priznaje postojanje prošlosti, odnosno onoga što se dogodilo jučer. Zaključit će to po odgovoru Jadranke Kosor na pitanje kako to da je njen prethodnik, bivši premijer, hrabri i snažni vizionar Ivo Sanader, glasao za proračun napisan perom Ivana Šukera.
"On nije član stranke već jako, jako dugo", kaže Kosor. Jako, jako dugo, uzgred budi rečeno, ne znači više od 11 mjeseci. Jako, jako dugo je po toj logici prošlo i od njene izjave da Sanader i SDP jedno drugome pridržavaju lojtre i istovremeno sapunaju dasku glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću.
Baba Vanga, nažalost, nije išla u detalje po pitanju dnevne politike u Hrvata, pa se glavna svećenica HDZ-a preračunala: Sanader nije dignuo ruku za pad Vlade zbog neodgodivih obaveza, ali je podržao proračun i Bajićevo izvješće, pa je premijerka odlučila da će morati preispitati proročanstva, pogotovo zato što to nije bio jedini propust koji je napravila tog dana kada je reagirala na povratak otpisanog u politiku. Kosor je tada ustvrdila da Sanader pokušava zaustaviti, ni manje ni više, gospodarski oporavak koji se nazire u rastu industrije i izvoza.
Kako je industrija u listopadu "zaronila" poput Kikija Curavića, a u proračunu za 2011. godinu su davanja za izvoz dalekovidno smanjena čak 32 puta, dvije proste riječi na "i" morat će ispariti iz Kosoričinih monologa kojima otpočinje sjednice Vlade od rujna naovamo, a nadajmo se i iz sjećanja onih kojima vlada.
No, vratimo se neslužbenim informacijama prema kojima za HDZ ne samo da ne postoji jučer, nego su oni uvjereni da ne postoji niti sutra. Time se vraćamo na scenu u istražnom zatvoru, treći svjetski rat i savjetnicu Vlade za specijalne operacije i državne financije, zvanu Vangelia Pandeva Dimitrova Gušterova.
"Kad konačno izbije svjetski rat i kada se dogodi nuklearna katastrofa, koga će, da oprostite, boljeti ona stvar što je deficit 15 milijardi i što su smanjena izdvajanja za izvoz i obrazovanje? Djeca kreteni koje smo uspješno odgojili skrivajući u udžbenicima povijesti da je NDH bila nacistička tvorevina? Dok kosa bude ispadala od radijacije, tko će imati energije goniti Milinovića, Biancu i Sanadera? Vi? Ne bih rekao. Tko će sjećati Matušića i njegove tvrdnje da će Hrvatska izaći iz krize unatoč tome što se poklopila s procjenom Svjetske banke da će joj za to trebati jako, jako dugo? Kužite?", izgovorio je Barišić mirnoćom Hanibala Lectora, a inspektor koji ga je slušao razjapljenih usta u tom se trenutku svom silom udari po čelu i ode direktno Cvitanu da mu pročita što je, tresući se od uzbuđenja jedva čitljivim rukopisom, načrčkao u notes.
"Šefe, Barišić kaže da će Koreje zaratiti", kaže inspektor Cvitanu.
"Sereš!", odvraća Cvitan. Smjesta okreće broj svoje savjetnice i nadređene, žene kodnog imena Kvokoš.
"Smiri se, Dinko. Halo? Čuješ li me?", progovara ženski glas.
"Opet pada mreža, na magentu je nabijem", mrmlja očajni Cvitan gledajući u mobitel, a onda se ponovno koncentrira jer čuje šuštanje. Jedva razabire isprekidanu rečenicu:
"Slušaj me. Ulogu tumača vizija... od kada sam ja na čelu stranke i od kada je Branko Bačić glavni tajnik... Barišić i nije obavljao", tješi ga Kvokoš.
Cvitan ju je zatekao u sjedećem položaju. Madrac ležaja koji je isprobavala odbacivao ju je gore dolje, desnom rukom pridržavala je mobitel, a lijevom je opipavala teksturu prekrivača. No, Cvitan se nije smirio. Pavlu Kaliniću Kvokoš je nečujno signalizirala da šuti, najprije stavljanjem kažiprsta na usta, a onda mu pokazala palac gore i jednako nečujno oblikovala "OK" i krenula prema vratima koja vode iz bunkera u kojemu je signal toliko slab da jedva čuje zabrinutog inspektora.
Kalinić ju je preduhitrio i otvorio joj vrata, ponosno i u stavom tijela "mirno" ispraćajući je iz premijerskog apartmana atomskog skloništa na skrivenoj lokaciji.
"Eh, sad te čujem, nešto ne valja sa signalom. Slušaj. Sve će biti u redu, a i ako ne bude, obećavam da ću ti pomoći koliko budem mogla", kaže mu Kvokoš. Cvitanu se učini da ga netko tapša po ramenu, te se stane panično okretati oko sebe. Nakon dvije piruete vraća se razgovoru koji više nema snage voditi. Oblijeva ga znoj. Cvitan mrzi proročanstva koja pretkazuju nuklearnu apokalipsu. Po prvi puta nije povjerovao gospođi Kvokoš da će sve biti u redu.
"Hvala...", kaže neiskreno Cvitan praznoga pogleda dok mu mobitel klizi niz vrat. Rezignirano spušta slušalicu i zbori svom podređenom, koji je za vrijeme razgovora gledao, slušao i grizao nokte do krvi.
"Što... da radim s Barišićem?", pita ga sav blijed.
"Pusti ga... Pusti i Jurakicu. Nije me briga", odgovara mu šef.
