Na pragu prvih pola godine od izbora nove ekipe na Markovom trgu, iskristalizirala su se barem dva paradoksa koja karakteriziraju Vladu specijal-201012070191004-Zoran Milanović. Prvi paradoks povezan je s gospodarskom politikom. Dosadašnji nerad i očito nesnalaženje u suvremenoj ekonomiji vuče čovjeka na to da Vladinu gospodarsku politiku opiše katastrofalnom. No, tu se javlja paradoks jer gospodarske politike, ustvari, uopće nema. Prvom i najvažnijem potpredsjedniku Vlade specijal-201012070191004-Radimir Čačić, formalno zaduženom za gospodarstvo, pa tako i gospodarsku politiku, najjače oružje i dalje ostaje jedino demagogija. Od sramotnog trošenja novca poreznih obveznika da bi na radiju hvalio sam sebe do primjerice izjava samo u posljednjih nekoliko dana da trebamo "ili izvoziti ili (ćemo) nestati", odnosno da se "pod 'plaštem' javne nabave kralo". Ma, ajde?!
Kobni Linić
Drugi paradoks, koji će za hrvatsku privredu imati jednako koban učinak kao i floskule iz Ministarstva gospodarstva, iznimna je aktivnost drugog prominentnog ministra specijal-201012070191004-Slavko Linić. Ministar financija zasad se nalazi u samom vrhu onih koji pokazuju volju da se stvari promijene u odnosu na ono kako su izgledale pod HDZ-ovim jarmom. I iako bi na prvi pogled to svakako trebalo pohvaliti, problem se javlja u tome što ovakva aktivnost Slavka Linića neće nimalo pridonijeti gospodarskom oporavku. Ne postoji, naime, logika koja može objasniti da će nova i jača porezna opterećenja (u vidu primjerice već povećanog PDV-a, najavljenih poreza na imovinu i sl.) pridonijeti oživljavanju gospodarstva. Nigdje u svijetu ne postoje poduzetnici koji poručuju vladi da imaju premalo poreza i da će raditi više i bolje i jednostavnije ako im se uvede još koji porez, trošarina, naknada ili nešto četvrto.
Spas u sivoj zoni
Uteg države koji obješen oko vrata domaćih poduzetnika vuče našu ekonomiju na samo dno, predstavljen je najviše kroz razna fiskalna i parafiskalna opterećenja te birokratsko-administrativne nebuloze, pred kojima bi se rasplakao i sam Franz Kafka. Zajednički, oni predstavljaju vrlo visok trošak za bilo koga tko se poželi otisnuti u poduzetničke vode. Taj visok trošak, koji ide u proračun ili neki od paradržavnih fondova, nebrojeni su mali i srednji poduzetnici dosad zaobilazili poslujući u sivoj zoni. Od primjerice trgovina i restorana koji su nevoljko izdavali račune, do iznajmljivača apartmana na obali koji su vlastima prijavljivali jedne cijene po kojima iznajmljuju sobe, a gostima naplaćivali sasvim nešto drugo. Naravno, opet bez računa i bez kontrole. Pokroviteljski odnos središnje HDZ-ovske vlasti i prijateljski odnosi s lokalnim političarima tu su bili samo da podmažu kotačiće u kršenju zakona i zaobilaženju pravila. Dodatno zaoštravanje u kontroli plaćanja poreza zato jest vrlo dobar i pohvalan potez ministra financija. No, on će bez kruha ostaviti i sve one male poduzetnike, obrtnike i/ili poljoprivrednike koji su se proteklih desetak godina samo nekako pokušavali snaći u cijeloj toj birokratskoj zavrzlami i nekako na jedvite jade preživjeti od svojeg rada. A ako i oni prestanu 'ispod stola' davati barem onu mizernu plaću svojoj dvojici ili trojici zaposlenika, onda je problem pogoršan, a ne riješen. Jer ti zaposlenici neće više imati što trošiti, a čak i da požele potrošiti nekakvu eventualnu štednju, to će im prisjesti zahvaljujući svim mogućim poskupljenjima, od vode, električne energije, plina do cestarina i sličnog.
Rješenja ima
Znamo, cilj ministra financija je stati na kraj onima koji su se prilično obogatili kršeći pravila i zakone. Drugi, i ne manje važan, cilj Slavka Linića je popuniti državnu blagajnu, odnosno smanjiti neravnotežu između državnih prihoda i rashoda. No, oba se zadatka mogu riješiti i na druge načine. Čak štoviše, porezne su vlasti pokazale da mogu kada hoće. Prvi problem se može riješiti tako da se primjerice uz prominentne estradne zabavljače i poduzetnike za porijeklo imovine priupita i sve one lokalne šerife koji su se najčešće bogatili zahvaljujući povlaštenom odnosu u poslovima s državom. Bilo lokalnom, bilo središnjom. Ne mogu li objasniti kako su na legalan način prikupili impresivan vozni park i izgradili impresivne vile, odgovor se nameće sam po sebi. Drugi problem, neravnoteža u državnom proračunu, treba se riješiti tako da se smanje državni rashodi i to kroz tri poteza. Prvi je smanjenje birokracije, odnosno broja zaposlenih u birokraciji, što će pojednostaviti i pojeftiniti poslovanje poduzetnika. Drugi potez je smanjenje nepotrebnih subvencija koje predstavljaju i nepotrebno opterećenje za proračun. Većinu tih subvencija protekle su HDZ-ovske vlade ionako uvodile samo kako bi na najlakši način zadržale podršku glasača, a radi se o milijardama kuna koje se prosljeđuju ovima ili onima, dok istovremeno nitko ne zna postoji li od toga ikakva korist. I treći potez je pojačana kontrola državne potrošnje, odnosno kažnjavanje onih koji za prepisana mišljenja i "intelektualne" usluge odobravaju isplate nebrojenih milijuna kuna i slične nebuloze. Tek nakon toga bi hrvatsko gospodarstvo možda imalo nekakve šanse za oporavak. Ovako, s dodatnim porezima i nametima, višim cijenama i svime ostalim što guši volju za život i građanima i poduzetnicima, možemo se jedino nadati... ničemu.
