Povod i tema ove kolumne nametnuli su se sami od sebe u trenutku kada je na tržištu osvanuo box-set Gorana Bareta i Majki. Karijera tog omamljenog rock propovjednika nije fascinantna samo zbog brojnih legendarnih pjesama koje je ostavio iza sebe – njegov lik i djelo savršeno definiraju odnos hrvatskih medija i društva prema rock'n'rollu i alternativnoj kulturi općenito pa je glavni junak ove naše priče tako svirao s predsjednicima, pomagao strankama da dođu na vlast, komentirao sve od gospodarske krize do Jelene Rozge te je, iako govori kao da se upravo probudio (da ne kažemo nešto gore), imao i vlastiti talk-show.
Bare i njegov bend jedini su na ovim prostorima živjeli prema onoj staroj „sex & drugs & rock & roll“, točnije jedini to nikad nisu ni pokušavali sakriti od očiju javnosti. Takav je način života sasvim očekivano privlačio neprilagođene i buntovne klince iz cijele bivše Juge, ali i odnosio žrtve poput originalnog gitarista Majki Marina Pokrovca ili Goranove prve supruge Mirjane. Iako je tih dana nerijetko bio sasvim izvan kontrole, što potvrđuje i koncert u Ljubljani ranih devedesetih, prekinut nakon što se pred očima publike teško ozlijedio razbijenom bocom, pjesme koje je tada pisao ostaju apsolutni kreativni vrhunci ne samo njegovog benda, već spadaju i među najimpresivnije u hrvatskom rocku u posljednjih četvrt stoljeća.
(Foto: Nel Pavletic/PIXSELL)
Dokaz ove tvrdnje pronalazimo i na spomenutoj „ultimativnoj kolekciji“, odnosno u stvarima poput „Iz sve snage“, „Zbunjen i ošamućen“, „Krvarim od dosade“ i ostalih Baretovih ispovijesti o životu progonjenom demonima koje bezuspješno pokušava zauzdati i pobijediti. Upravo tih dana, prvi sam ih puta gledao uživo, u zagrebačkom klubu „Jabuka“. Bilo je to razdoblje još jedne u beskrajnom nizu svađa s ostalim članovima, zbog čega su ga pratili danas već pomalo zaboravljeni Kojoti.
Bare je bio u lošem stanju i jedva uspijevao sastaviti dvije-tri suvisle rečenice, no u trenutku kada se začuo uvodni riff nekog od navedenih klasika, dogodila bi se potpuna transformacija i od rasturenog bi se „junkieja“ pretvorio u jednog od najuvjerljivih rock frontmena koje smo ikada imali. Tadašnji, ratom i sveopćim kaosom progonjeni mediji nisu imali ni vremena ni želje baviti se skupinom autodestruktivnih rokera iz Vinkovaca pa je ova faza Majki prošla prilično izvan radara „mainstreama“.
Prvi komercijalni uspjesi stižu s albumom „Vrijeme je da se krene“, posebno kada je istoimena pjesma postala simbolom političke promjene i himna svih koji su dotad nedodirljive HDZ-ove vladare željeli zamijeniti ekipom Ivice Račana. Medijsko rehabilitiranje nastavljeno je i narednih godina pa je Goran tragičnu pogibiju svog gitarista pretvorio u reklamni spot protiv „vožnje pod utjecajem“, dok je njegova borba s porocima sve više počela nalikovati reality emisijama u kojima se punašniji „celebrityji“ bore s viškom kilograma.
Najnižu točku svog cjelokupnog opusa dotaknuo je samostalnim albumima i pjesmama „Pokreni se (izmijeni se)“ i „Za koga? Za život“ čiji stihovi djeluju kao da ih je pisao doktor Sakoman, pogotovo u trenucima kada je pred kamerama širio svoje antinarko „evanđelje“, izgledajući i govoreći kao da si je upravo ubrizgao „šut“. Teško se oteti dojmu kako je čitava priča bila odglumljena ili barem pretjerana.
Keith Richards, primjerice, uzeo je količinu droge o kakvoj Bare može samo sanjati, ali, otkad se „očistio“, ne zvuči kao da mu svaka izgovorena riječ predstavlja neopisivi mentalno-fizički napor. Poslije drugog albuma „7“ uspio je otjerati svoj prateći bend Plaćenike pa se ponovno okupljanje Majki činilo kao jedini izlaz. Do izlaska povratničkih „Teških boja“ od stare je postave preostao još samo Zoran Čalić, gitarist i autor glazbe za niz njihovih najvećih hitova, no i njega se ubrzo odlučio riješiti, po svemu sudeći pokušavajući dokazati da su svi osim njega „potrošna roba“, a ne punopravni članovi grupe.
Medijski lešinari krenuli su ga na svakodnevnoj bazi ispitivati o svemu i svačemu, svjesni da će u izmaglici svojih misli redovno izbaciti barem jednu ili dvije rečenice kao stvorene za naslove i kasnija citiranja, a biti viđen u njegovom društvu postalo je, kao u nekom skeču Montyja Pythona, vrlo isplativo i političarima.
Tako mu se na stageu svojedobno pridružio i predsjednik Ivo Josipović, no s obzirom na izborni rezultat, veliko je pitanje koliko mu je taj način privlačenja mladih i prikupljanja političkih bodova uopće koristio. Usred svega toga, Bare se prilično izgubio i javno izvrijeđao Damira Trkulju-Šilju, skladatelja posljednje velike pjesme Majki „Teške boje“, koji ga je napustio jer nije želio svirati s gažerskim predgrupama poput Žanamari Lalić i Sanea. Nadalje, ime jednog od najvećih hrvatskih rock bendova danas na plakatima stoji i uz ona Joleta i ostalih zabavnjaka, pošto se popis nastupa s Tvornica i Močvara sve češće širi na Roko, CMC festval i slične hramove lakih nota.
U tom svjetlu iščekujemo i novi album Majki koji je, skroman kakav jest, već nahvalio na sva usta i proglasio svojim možda i najboljim ostvarenjem. Kao stari fan želio bih mu vjerovati, no s obzirom da je od sebe otjerao sve koji su znali napisati pjesmu, stvarno ne znam tko bi njegovim oporim, introspektivnim stihovima ovoga puta mogao podariti glazbenu pratnju kakvu zaslužuju.
