Statistika za samu sebe kaže kako je većina statistike pogrešna. U tom paradoksu ima ponešto istine, pogotovo kad se radi o interpretaciji brojki, a dobar primjer toga je prosječna neto plaća u Hrvatskoj. U Državnom zavodu za statistiku su izračunali kako je ona u lipnju iznosila 6470 kuna, što je 2,5 posto više nego u istom mjesecu lani. Nastavak je to trenda rasta plaća, što bi trebalo zadovoljiti zaposlenike.
No, slika o domaćim primanjima ispod površine krije nešto sasvim drugo. DZS uz prosjeke objavljuje kvartile i decile koji mijenjaju pozitivnu sliku o prosječnoj plaći. Iako je točno da prosječna plaća raste i da je u lipnju iznosila 6470 kuna, vrijedi reći kako se u zračnom prijevozu zarađuje najviše, u prosjeku 11.023 kune, a u tekstilnoj industriji, prosjek je "ispodprosječnih" 4264 kune.
Medijani, kvartili i decili
No, takav izračun prosječne plaće ne govori mnogo, jer je on iskrivljeni rezultat zbroja najnižih i najviših primanja, gdje se u isti koš ubacuje, primjerice, 100 minimalnih i 10 menadžerskih plaća. Veću istinu krije medijalna plaća, koja pokazuje kako je polovica svih zaposlenih u Hrvatskoj, otprilike 800.000 ljudi, u lipnju primila 5595 kuna ili manje.
Još goru sliku daju "noviteti" u podacima DZS-a - kvartili i decili. Prvi pokazuju da tri četvrtine zaposlenih u lipnju za svoj rad nije dobilo više od 7515 kuna, a drugi dijele korpus zaposlenika na desetine. Pa je tako "najsiromašnijih" 10 posto ili otprilike 160.000 ljudi u lipnju dobilo neto plaću od 3337 kuna ili manje, dok je najviši ešalon dobio više od 10.072 kune. Razlika između prve i posljednje desetine je najmanje 6735 kuna.
Neizvjesna budućnost radnika i tržišta
To je realna slika plaća u Hrvatskoj. Ona otkriva slab potencijal za velike uplate u mirovinski i zdravstveni sustav što otvara pitanje kakva će biti mirovina sadašnjih radnika, piše Poslovni dnevnik. Spomenuti rast plaća posljedica je izraženog manjka radne snage, a ne veće produktivnosti. Tvrtke su nevoljko podigle plaće, a stručnjaci upozoravaju kako one neće biti dugoročno održive, ako se produktivnost ne poveća.
A do toga dolazi ulaganjem u nove tehnologije, pod pretpostavkom da tvrtke ostvaruju dobit. Potrebno je uložiti i u edukaciju i razvoj novih vještina radnika te kod njih potaknuti otvorenost učenju. No, ništa od toga ne vrijedi u društvu koje je zatvoreno prema strancima i novim idejama, nesklono inovacijama i koje živi od iznajmljivanja.
Da bismo to spriječili, potrebno je primijeniti kurikularnu, teritorijalnu, administrativnu i svaku drugu reformu o kojom se godinama govori.
