Glavna glazbena priča ovoga tjedna, vjerojatno i godine, svakako je nastup izbjegličkog benda Khebez Dawle u zagrebačkoj Močvari koja me inspirirala da pokušam proniknuti u prilično nelogične, ponekad čak i bizarne koncertne navike Hrvata. Da se razumijemo, svi uključeni u ovu priču o petorici Sirijaca, kojima ni svi ratni užasi nisu ubili želju za sviranjem rock'n'rolla, zaslužili su „palac gore“, kako sami organizatori, tako i publika koja je dobrano napunila „škrabicu“ namijenjenu za pomoć članovima grupe.
Ono što je, međutim, svakako upadalo u oči jest činjenica da se na njihovom nastupu okupila gotovo nezapamćena vojska fotoreportera, „mainstream“ novinara i onih koje na sličnim svirkama srećete izuzetno rijetko. Samim time, teško se odati dojmu kako koncerti u Hrvata medijima i širem auditoriju postaju zanimljivi tek u trenutku kada sa sobom donose i nešto osim muzike, nešto što će upadati u oči kada osvane na stranicama portala ili društvenih mreža. Primjerice, da je Khebez Dawle imao normalan glazbeni uspon, u istom bi se klubu okupilo barem upola manje ljudi, onoliko koliko ih i inače prati nastupe world music izvođača, dok bi na Cropixu ili Pixsellu idućeg dana bilo gotovo nemoguće pronaći njihovu fotografiju. Iznimke postoje, poput tuareških bluesera Tinariwen, no i oni su u Zagreb stigli kao bivši stanovnici Gadafijevih logora, što se već desetak godina ističe u gotovo svakom tekstu o njima.
Sličan tretman već neko vrijeme imaju i domaći ili ex-yu sastavi pa je tako Električni orgazam u otprilike godinu dana na istom mjestu, Tvornici kulture, održao dva skoro pa identična koncerta, pri čemu je prvi pratilo tristotinjak, a drugi barem dvostruko više fanova. Razlika je bila tek u najavama – Gile i ekipa u ožujku su obilježavali 35 godina karijere, što je u Veliki pogon prostora u Šubićevoj vratilo i one kojima „Zlatni papagaj“ i „Debela devojka“ predstavljaju sve dalje mladenačke uspomene. Prigodna obljetnica (dvadeseti rođendan) utrostručila je i posjetu srpskim punkerima Six Pack koji su u razmaku od desetak mjeseci samo ugodno popunili Močvaru i rasprodali Tvornicu, dok su Urban i Pipsi u maloj dvorani Doma sportova dokazivali da još „uvijek ima publike koja voli normalnu glazbu“.
Ne smijemo zaboraviti ni Facebook koji je mnogima već dugo jedini način i izvor informiranja o bendovima i njihovim skorašnjim nastupima, kao i ključan faktor pri odluci hoće li za njih izdvojiti nekoliko desetaka kuna. Tako sam, čekajući da uđem na premijerni koncert Pridjeva, psihodelične rock skupine čiji album možete kupiti i u amsterdamskim ili londonskim dućanima, čuo komentare poput: „ne znam tko su oni, ali sam na Fejsu vidio da svi idu“, a „lajkovi“ i „šeranje“ stvorili su jednu od najuspješnijih regionalnih karijera, onu beogradskog S.A.R.S.-a.
Činjenica da u bendu sviraju tri djevojke Punčkama je osigurala pažnju čak i tabloidnih medija, dok su „opičeni“ kantautor Miki Solus te Dunja Ercegović aka Lovely Quinces na krilima nebrojenih intervjua u vrlo kratkom roku okupili zavidan broj štovatelja. Isto se dogodilo i riječkoj indie petorci Jonathan koja se od samog početka može pohvaliti „hypeom“ o kakvom njihovi „duhovni očevi“ ili istomišljenici iz domovine indieja Velike Britanije mogu samo sanjati. Da utjecaj čak i najžutijih novinara ne smijemo podcijeniti pokazali su nam U2, gdje su organizatori bez razloga uvjerili Hrvate da satima čekaju ulaznicu koju je na dan koncerta od preprodavača bilo moguće nabaviti po dvostruko manjoj cijeni, te Francuskinja Zaz o kojoj se toliko pisalo da je nakon prvog hita već rasprodala Dom sportova.
Zbog svega toga događa se da izvođače, bili oni domaći ili strani, čiji dolazak nije bio suludo nabrijavan i najavljivan epitetima poput mitski i kultni, najčešće gleda istih 150-200 ljudi, bez obzira o kojem glazbenom žanru se radilo. Oni ponekad, kao u slučaju The Nationala, „kliknu“ s bendom do te mjere da na ovim prostorima postanu dijelom urbanih legendi i svakom sljedećom prigodom regrutiraju sve više Istomišljenika. Druga strana medalje svakako su zaslužni punkeri i heavy metalci (Max Cavelera, Jello Biafra, Exploited) kojima se u prvim redovima i dalje nagurava šarolik uzorak sastavljen od pijanih klinaca i onih koji ih prate još od ranih osamdesetih.
Stara garda općenito će u Zagrebu i ostalim našim gradovima imati zagarantiranu prođu (čak i ostaci ostataka nekad velikih Deep Purple i Guns N' Roses), pretpostavljam zato što je prosječan Hrvat prestao ozbiljnije pratiti glazbu početkom novog milenija, premda su i Billy Idol i Faithless na Šalati „poslovali s gubicima“, da i ne govorimo o debaklima koje su po pitanju posjete doživljavali, zbog nedovoljnog interesa otkazani, Peter Gabriel ili Lenny Kravitz.
Zaključak iz svega ovoga nije lako izvući, a možda nije ni potrebno. Važno je da se dobar dio koncerata navedenih u ovom tekstu stvarno isplatilo pogledati i da su ti bendovi dobili tretman kakav zaslužuju. Zašto ga nemaju neki drugi, nerijetko i kvalitetniji izvođači, iskreno ne mogu dokučiti.
